Matea je prošli mjesec ostvarila profesionalni debi. Ne računajući diplomske predstave u kojima je učestovala, uloga u ostvarenju “Moj sin samo malo sporije hoda” u SARTR-u bila je njeno “vatreno krštenje”, a vrhunska rola preporučila ju je i da uskoči u “Tramvaj zvani čežnja”, predstavu koja je u četvrtak izvedena nakon duže vremena. U razgovoru za Bosnainfo otkrila je da joj je prethodni period bio vrlo intenzivan.
“Moj sin samo malo sporije hoda” je Vaša prva “prava” predstava. Šta Vam je bio najveći profesionalni izazov, a čime ste bili najviše oduševljeni?
Imala sam tu sreću da “Moj sin samo malo sporije hoda” bude moj prvi profesionalni projekat u pozorištu, otkako sam diplomirala. Svaki pozorišni proces i kreiranje uloge nosi sa sobom određene izazove, a meni je, kao mladoj glumici, svaki dan bio podjednako izazovan. U ovoj predstavi igram Doris, do ušiju zaljubljenu dvadesetogodišnjakinju, koja, unatoč bratovoj bolesti i nesreći unutar kuće, nalazi način(e) da prihvati stvarnost i iz nje izvuče najbolje što može.
Slične smo nas dvije, vesele, pozitivne, energične, ali mi je bilo izazovno naći mjeru njene radosti, koja će u taj komadić scenskog života unijeti sunce i rastjerati sive oblake, a neće narušiti atmosferu cjeline. Reditelj Ivan Plazibat mi je u tome neizmjerno pomogao, i velika mi je čast i privilegija da je baš on prvi sa kojim sam surađivala u profesionalnom pozorišnom svijetu.
Uvijek konkretan, tako da sam u svakom momentu znala šta treba da radim i šta se od mene traži, a opet dovoljno suptilan i nenametljiv da ni u jednom trenutku ne remeti moju glumačku kreaciju. Uz njegovo rediteljsko vodstvo, velika mi je privilegija bila raditi i sa cijelim glumačkim ansamblom predstave, kao i sa ostatkom kreativnog tima. Velika je dragocjenost ući u novi prostor u kojem vas dočekaju raširenih ruku, i u kojem se u svakom trenutku osjećate sigurno, prihvaćeno i dobrodošlo.
Posmatrajući procese starijih, iskusnijih kolega, svjesna svojih kvaliteta, sam osvijestila koliko još prostora imam da rastem i napredujem, da ih sustignem. I kao glumica, i kao osoba, što je za mene od neprocjenjive važnosti.
Šta bi izdvojila kao pouku te predstave? Šta je to zbog čega bi je preporučila nekome?
Slojevit je ovo tekst, kao i likovi u njemu. Svaki od likova ima barem jednu karakternu crtu sa kojom smo se već susreli, kod sebe, ili kod nekoga koga poznajemo, što otvara prostor za prepoznavanje, a to je ključno za gledaoca da bi priču osjetio bliskom. Ovo je, u cjelini, priča o prihvatanju. O tome kako život ide dalje unatoč nedaćama koje nas snalaze, i o načinima i mehanizmima borbe sa stvarnošću, jer dalje se mora.
Čini mi se da su izvedene četiri reprize, postoji li generalno u glumačkom svijetu da je glumac zadovoljniji nekim izvođenjem više nego nekim drugim ili sve to postane stvar rutine?
Do danas smo, uz premijerno izvođenje, odigrali četiri reprize. Pozorište je živa materija, obzirom da su glumci u njemu živi ljudi, koji se mijenjaju, pa je tako i svako izvođenje zaseban komad scenskog života, ali su uglavnom uvijek u pitanju nijanse. Važno je stvari ne podrazumijevati, jer jedino što je sigurno je da igrajući prostor i glumačka igra nikad ne postaju stvar rutine i podložni su promjeni, kao i svaka živa materija.
Koliko ste zadovoljni publikom uopće i u ovom slučaju i generalno pozorišnom publikom. Možete li sa pozornice uopće primjetiti njihove reakcije, emocije…
Čini mi se da se, nakon života pod restrikcijama i maskama, publika vratila u pozorište u još većem broju nego što je to bio slučaj ranije. Vjerujem da su ljudi željni socijalizacije, ali i povremenog bijega od stvarnosti, a to je nešto što pozorište omogućava.
Moram priznati da je SARTR gotovo uvijek popunjen do posljednjeg mjesta, nerijetko se traži i stolica više, a uvijek je veliko zadovoljstvo dijeliti radost igre sa publikom. U pozorištu postoji taj tzv. četvrti zid, preko kojeg ne prelazimo, osim ukoliko rediteljski koncept to ne nalaže, tako da reakcije i emocije možemo čuti, ali ih ne vidimo do samog kraja, do poklona. Ono što se uvijek neminovno osjeti je energija, to koliko je publika s nama i koliko nas prati.
Nedugo nakon prvog, uslijedio je angažman u “Tramvaju zvani čežnja”. Kako je došlo do toga da se priključite? Očekuje li da ne prođe baš sad vječnost do neke sljedeće uloge?
Vjerujem da je u glumačkom poslu mnogo toga pitanje sreće i toga kako se neke kockice poslože u određenom trenutku. Najteže od svega, barem meni, bilo je izboriti se za priliku, ali sam strogi zagovornik rada, discipline i posvećenosti poslu, jer vjerujem da u nekom trenutku to mora biti prepoznato.
Ja sam imala tu sreću da mi je proces rada na predstavi “Moj sin samo malo sporije hoda” otvorio vrata za još dvije igrajuće predstave u SARTR-u, uključujući “Sarajevo feeling” i “Tramvaj zvani čežnja”. Biti alternacija i “uskočiti” u predstavu veliki je glumački izazov. U startu se podrazumijeva skraćeni proces rada, nema puno vremena za razmišljanje i sva energija usmjerava se na rad, što zaista crpi svaki atom fizičke, ali i psihičke snage.
“Tramvaj zvani čežnja” je pozorišni, ali i filmski, klasik. Ozbiljan, glumački zahtjevan tekst, koji, u našoj trenutnoj postavci, zahtijeva i ozbiljnu fizičku kondiciju. Ipak, kad uz sebe imate sjajne kolege, kao što su u ovom slučaju Dina Mušanović, Alban Ukaj i Igor Skvarica, posao radite s lakoćom.
Privilegija je dobiti bezuvjetno povjerenje takvih ljudi i glumaca, uz sjajnu energiju i divnu partnersku igru koju smo imali. Beskrajno sam zahvalna na prilici da radim s njima, i radujem se svim narednim igranjima. Što se budućnosti tiče, teško je govoriti o tome koliko će vremena proći između dvije uloge. Da je neizvjesno, jeste, ali unatoč tome, sa sigurnošću mogu reći da želim ostati posvećena pozorištu. Vjerujem u kvalitet više nego u kvantitet, i znam da ću se svakoj narednoj ulozi radovati kao da je prva.
Kako je biti uopće mladi glumac u Sarajevu, gdje postoje brojni mladi glumci i još brojniji koji nisu više tako mladi, a nije baš da posla ima preko glave? Jeste li se nekada pokajali što izabraste ovu profesiju?
Čini mi se da je biti (mladi) glumac bilo gdje teško, neizvjesno, ali i hrabro. Opet se vraćam na ovo pitanje sreće od maloprije. Hrabro je u današnjem vremenu odabrati profesiju u kojoj te, posebno na početku karijere, hrani i gura naprijed samo ljubav i čisti entuzijazam, dok se boriš za svoje “mjesto pod suncem”.
Vjeruješ da možeš da mijenjaš svijet. Barem ja vjerujem. Znam da zvuči zanesenjački, ali ta vjera u dobro, u ljubav, u promjenu je nešto što ne smijem izgubiti, ako želim o(p)stati u ovoj profesiji. Istina, bilo je uspona i padova, boljih, ali i zastrašujuće neizvjesnih perioda, ali mogu slobodno reći da je ovo moj jedini životni izbor zbog kojeg se nikad nisam pokajala, niti sam u njega posumnjala.
Za koga možete reći da Vam je glumački titan i postoji li neko na regionalnoj ili svjetskoj sceni s kim bi posebno voljeli sarađivati?
Teško mi je izdvojiti samo jedno ime sa glumačke scene, i regionalne i svjetske, sa kojim bih voljela ostvariti saradnju. Trenutno mi se čini, iako sam na samom početku karijere, da je malo vremena i života da se ostvare sve saradnje koje priželjkujem.
Mnogo sam ljudi upoznala do danas zahvaljujući glumačkom pozivu, sa nekima sam već imala sreću da sarađujem u profesionalnom životu, neki su mi predavali na akademiji, i svako od njih je ostavio neki djelić sebe, neki lični pečat koji je nužno uticao na oblikovanje moje ličnosti, privatne i glumačke. Mogu se samo nadati da će vrata glumačkog i umjetničkog svijeta nastaviti da mi se otvaraju i dalje, kao do ovog trenutka, i da će ovaj jedan život ipak biti dovoljan za sve susrete za koje bih željela da se jednom dese.