Istraživanje provedeno 2025. godine u Velikoj Britaniji pokazalo je da veliki broj mladih ima problema s niskim samopouzdanjem, što dodatno ukazuje na važnost podrške koju djeca dobijaju tokom odrastanja.
Licencirana psihologinja dr. Caroline Danda samopouzdano dijete opisuje kao dijete koje vjeruje u sebe i svoje sposobnosti, spremno je pokušati nešto novo i zna zatražiti pomoć kada mu je potrebna.
Kako ističe, samopouzdanje ne znači da dijete nikada neće osjećati strah, nesigurnost ili nervozu, već da će uprkos tim osjećajima nastaviti pokušavati.
“Podrška, usmjeravanje i topao odnos ključni su za razvoj samopouzdanja i odgoj djeteta koje vjeruje u sebe”, kazala je dr. Danda.
Kako prepoznati samopouzdano dijete?
Samopouzdana djeca ne odustaju lako kada nešto ne uspiju iz prvog pokušaja. Ona razumiju da se znanje i vještine razvijaju učenjem i vježbom, a greške ne doživljavaju kao dokaz da nisu dovoljno dobra.
Takva djeca uživaju u procesu učenja, a ne fokusiraju se samo na krajnji rezultat. Umjesto da kažu: “Ja ovo ne znam” ili “Loš sam u tome”, češće će pomisliti: “Treba mi još malo vježbe.”
Važno je da dijete nauči da jedan neuspjeh ne određuje njegovu vrijednost i sposobnosti.
Šta roditelji mogu učiniti?
Prema riječima psihologa, djeca najbolje razvijaju samopouzdanje uz roditelje koji postavljaju jasne granice, ali istovremeno pružaju sigurnost i podršku.
Djeci treba omogućiti da donose manje odluke, pokušavaju sami i uče iz vlastitih iskustava. Uloga roditelja nije da ukloni svaku prepreku, već da pomogne djetetu da nauči kako se nositi s izazovima.
Također, roditelji svojim ponašanjem daju primjer djeci. Ona često uče posmatrajući odrasle oko sebe. Kada dijete vidi da roditelj vjeruje u njegove sposobnosti, lakše će razviti vjeru u sebe.
Jednako je važno da se dijete osjeća saslušano i primijećeno. Roditelji ne trebaju ukazivati samo na ono što treba popraviti, već i prepoznati trud, napredak i stvari koje dijete radi dobro.
Osam rečenica koje je bolje izbjegavati “Savršeno”
Iako zvuči kao pohvala, riječ “savršeno” može kod djeteta stvoriti osjećaj da uvijek mora biti bez greške.
Bolje je reći:
“Vidi se koliko si se potrudio.”“Odlično si ovo uradio.”“Drago mi je što nisi odustao.” “Zašto si to napravio?”
Ovo pitanje može izazvati osjećaj srama i odbrambenu reakciju.
Bolje je pitati:
“Možeš li mi objasniti šta se dogodilo?”“Šta bi sljedeći put mogao uraditi drugačije?” “Tako si sramežljiv” ili “Tako si zaboravljiv”
Etiketiranje može utjecati na to kako dijete vidi samo sebe. Umjesto da dijete opisujemo osobinom, bolje je govoriti o konkretnom ponašanju. “Uvijek te moram podsjećati”
Riječi poput “uvijek”, “nikad” i “stalno” mogu ostaviti utisak da se dijete ne može promijeniti.
Umjesto toga, bolje je mirno razgovarati o problemu i zajedno pronaći rješenje. “Kako si to napravio?”
Ovo pitanje često zvuči kao procjena uspjeha ili neuspjeha.
Bolje je pitati:
“Kako je prošlo?”“Kako si se osjećao dok si to radio?” “Daj da ja to napravim”
Ako roditelj stalno preuzima zadatke, dijete može početi vjerovati da nije dovoljno sposobno.
Bolje je pitati:
“Treba li ti pomoć?”“Koji dio ti je najteži?” “Pretjerao si” ili “Previše si osjetljiv”
Ovakve rečenice mogu umanjiti djetetove osjećaje.
Bolje je reći:
“Vidim da ti je ovo teško.”“Razumijem da ti treba vremena.” “Moraš se više potruditi”
Ova rečenica djetetu često ne objašnjava šta treba promijeniti.
Korisnije je pitati:
“Šta ti je bilo najteže?”“Kako možemo zajedno riješiti ovaj problem?”
Dječje samopouzdanje raste kroz osjećaj sigurnosti, podrške i povjerenja. Nekada male promjene u načinu na koji razgovaramo s djecom mogu napraviti veliku razliku u tome kako će oni jednog dana gledati na sebe.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.