Bajramski topovi, telali, bubnjari, bajramska odijela i fesovi, darivanje djece, ljubljenje starijih u ruku, bajramske sofre, zijareti mezarja samo su neki od brojnih običaja koji su duboko ukorijenjeni u našu tradiciju i kao takvi vjerna svjedočenja da bajramski blagdani nisu praznici, dani bez posla, prazni i rasterećeni od dnevnih obaveza, već razdoblja ispunjena dubokim smislom i značenjem za ovdašnjeg čovjeka.
Jedan od običaja, koji je duboko ukorijenjen u našoj tradiciji, jeste najavljivanje i oglašavanje Bajrama putem topova, bubnjeva, talambasa, bajraka i učenja tekbira.
Ta tradicija zabilježena je na prostoru Bosne i Hercegovine još u vrijeme Osmanlija, kad su kadije odnosno šerijatski sudovi izdavali posebnu muraselu kojom je regulirano obilježavanje Bajrama. Kao primjer možemo navesti nedatiranu muraselu Šerijatskog suda u Zvorniku, upućenu dizdar-agi zvorničke tvrđave, kojom mu se naređuje da, u srijedu iza ikindija-namaza paljbom iz topova, oglasi nastupanje prvog dana Ramazanskog bajrama ili muraselu sarajevskog kadije iz 1819. godine kojom se naređuje dizdaru i zamjeniku glavnog tobdžije sarajevske tvrđave da sutra, u srijedu, poslije ikindija-namaza ispali tri hica iz baljemez topa (topovi većeg kalibra) radi oglašavanja nastupanja Kurban-bajrama, i to jedan hitac kad nastupi vrijeme bajram-namaza, te pet iz baljemez i 10 iz šahi topova (topovi nešto manjeg kalibra u odnosu na baljemez top) poslije namaza.
Dalje se nalaže tobdžiji da se, tokom cijelog Bajrama poslije sabaha, podne i ikindije ispaljuju po tri hica iz baljemez i dva iz šahi topa. U vremenu od 1828. do 1833. godine, samo u Bihaćkom kadiluku za potrebe oglašavanja bajramskih svečanosti potrošeno je 250 oka crnog baruta (Osman Lavić, “Ramazanski bajram u bošnjačkoj tradiciji”, Preporod, 15. juli 2015).
Dakle, muslimani ovih krajeva su nakon klanjanja ikindija-namaza posljednji dan ramazana pucanjem iz topa s gradske tabije najavljivali završetak mjeseca posta i nastupanje ševvala, odnosno dolazak ramazanskog bajrama.
U tekstu u kojem je opisao ramazanske običaje kod seoničkih muslimana Hifzija Hasandedić bilježi da se u ovom mjestu top oglašavao i nakon klanjanja bajram-namaza i da tom prilikom “svako ko je imao kakvo vatreno oružje toga ga je jutra napunio i tefik ma odapeo” (Osvit, Sarajevo,1942, I, br. 33, str. 18).
Korištenje oružja u svrhu iskazivanja posebne radosti, sreće i zadovoljstvo u bajramskim danima zabilježio je i sarajevski hroničar Mula Mustafa Bašeskija, koji je u svome Ljetopisu zabilježio jednu zanimljivu nezgodu: “9. zilhidže 1186 (l. III 1773.) povodom proslave Kurban-bajrama opali jedan dječak s prozora iz puške i rani u leđa ženu kaligrafa Ahmeda, imama s Atmejdana. Ova žena bijaše dobra i plemenita pa izjavi da će se pokoriti sudbini i da neće podnositi tužbe nego će se strpiti.”