Kako pisati o progonu kojim je evropski Dvadeseti vijek skončao u Srebrenici i u šumama istočne Bosne, a da se ne izgovori niti jedna prazna riječ, jer je to nedopustivo! Jedan od rijetkih potvrdnih odgovora na to pitanje daje nam srebrenička ispovijed Emira Suljagića.
Jedan fragment iz ove knjige pročitajte u nastavku:
“Jedino pitanje koje bih volio postaviti svim prijateljima koje sam stekao poslije rata jeste da li pamte gdje su bili 11. jula 1995.
Ne smijem, jer nisam siguran da ću uvijek dobiti odgovor koji bih želio, s pojedinostima; ne smijem, jer znam da ću na kraju ostati sam, bez ikoga. I pored toga što sam uvjeren da imam pravo tražiti odgovor na to pitanje. Ne zato što me zanima gdje su tačno bili moji prijatelji, nego zato što bih volio znati da i oni nisu učesnici te izdaje. Ono što se desilo u Srebrenici u nekoliko dana jula 1995. je jedna od najvećih izdaja ljudske vrste.
Bilo je to vrijeme kada nam niko nije vjerovao, kada su vojnici tražili naređenje da budu ljudska bića, kada naši životi nisu vrijedili ništa. Čak ni gutljaja vode. Najmlađi preživjeli desetina smaknuća koja su se desila između 14. i 16. jula imao je samo sedamnaest godina. U trenutku kada su ga izvodili iz kamiona, s grupom muškaraca, vezanih očiju i ruku, svi su samo tražili malo vode. “Nisam htio umrijeti žedan”, kazao je on, svjedočeći na jednom od suđenja za srebrenički masakr na tribunalu u Haagu, godinama kasnije. Srpski vojnici otvorili su vatru.
Ja sam u to vrijeme bio u Potočarima, u holandskoj bazi, gdje sam radio kao prevoditelj za tročlani tim Vojnih promatrača Ujedinjenih nacija. Izdaja koju sam vidio ja, razlikuje se od one koju su vidjeli oni koji su preživjeli masakr. Oni su gledali kako se ljudski rod spušta u dubine bez presedana, bili ponižavani i mučeni, preživjeli samo čudom. Ono što sam ja vidio bila je hladna, skoro birokratska nezainteresiranost, izdaja koju su počinili obrazovani, po svim standardima inteligentni ljudi. Ljudi koji se tih dana nisu usuđivali ili htjeli biti upravo to.
Moji prijatelji i ja bili smo osuđeni na smrt. I niko nije htio učiniti ništa u vezi s tim. Oni koji jesu, predstavljaju svjetlo u ovom mraku, jedino svjetlo. Spašavajući makar i jedan jedini život, oni su se izdvojili a da nisu morali učiniti nikakav poseban napor. Naprosto su ostali dosljedni svojoj ljudskosti. Užasno visoki broj mrtvih govori najbolje o tome koliko je malo takvih bilo.
Ne znam kako da okarakteriziram deset dana koje sam proveo u Potočarima, nakon pada enklave. Ne izdaju me riječi, izdaje me ono što osjećam, još uvijek košmarno sjećanje na to vrijeme. Događaji za mene nikad neće biti poredani onako kako su poredani drugima, uvijek ću imati problema da se sjetim tačnog toka stvari. Ali, pamtit ću svako lice koje sam tamo vidio tih dana, svaku grimasu, strah u očima, imena ću pamtiti, dok god sam živ.
Od svih stvari koje su na ovaj ili onaj način izmijenile moj i živote ljudi oko mene najbolje se sjećam tog dana. Možda zato što je počeo tako obično i svakidašnje, tako nevažno: kad smo shvatili posljedice onog što se zbilo, bilo je odveć kasno. Krvavo i fatalno kasno…”, dio iz knjige Emira Suljagića ‘RAZGLEDNICA IZ GROBA’ str. 165.