Život

Emeli je mama Srpkinja, otac Bošnjak a ona je Balkanu održala lekciju iz ljudskosti

Emelu Halilović iz Tuzle upoznali smo prošle godine nakon što su njeni tekstovi postali viralni na društvenim mrežama, a mnogima je pričama o slozi i jedinstvu natjerala suze na oči podsjećajući da voli i baku i nanu i da njena porodica slavi i Božić i Bajram.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Sada je napisala još jedan snažan tekst koji naglašava koliko su izlišne razlike u vjeri i naciji, porijeklu imena i svemu onome što je neko smislio i nametnuo kako bi smo negdje “pripadali”, iako jedini zajednički imenilac za sve ljude treba da bude ljudskost.

Emela, Elmedina, Milena i Bahrudin Halilović iz Tuzle porodica su koju vole mnogi na Balkanu – svi oni koji nisu zadojeni nacionalizmom, religijom i državnim granicama u ovom našem buretu baruta. Milena je Srpkinja, Bahrudin Bošnjak i baš kao što žive u gradu soli, nekad pomislimo da su ljudi poput njih nekad vidljivi kao so u moru, ali oni to pokušavaju da promijene. Žele da svi ponovo budemo jedinstveni, da se volimo zbog onog što nosimo u sebi, a ne zbog osjećaja “pripadnosti” određenoj grupaciji koju je neko vještački stvorio.

Ema je opisala susret sa jednom ženom koji je bio povod za tekst koji je napisala, a koji je poslala portalu Žena Blic.

– Divna je moja Zemlja. Izađem ispred kuće, čujem djecu u školi, smiju se… Prošetam, vidim ljude ispred kuća, druže se… Naizgled idila, a onda: “Kako se ti zoveš” ? Ja sam Ema. “Kako ti se zovu roditelji” ? Moja mama se zove Milena, a tata Bahrudin. Zašto Vam je važno kako se ja zovem? “Pa važno je” – započela je Emela svoju priču, pa nastavila:

– Znate gospođo, ja Vas neću pitati kako se zovete. Razgovaraću s Vama. Gdje Vi živite? “U Tuzli” . Divno, grad ljubavi i moj grad. Malo sam iznenađena da neko iz Tuzle sem mog imena želi da zna i ime mojih roditelja – rekla je Emela.

Napisala je da poznaje Tuzlu, i da u njoj žive ljudi koji nisu opterećeni imenima i nacijama.

– Mi smo stanovnici grada na zrnu soli. So je sveta i svi mi koji živimo u njoj. Ja rastem i počinjem da uviđam da nije baš svugdje u našoj dragoj Bosni i Hercegovini ovako. Ima gradova gdje kada iz tvog imena ne mogu saznati koje si vjere, onda pitaju za ime roditelja. Ali vidite gospođo tada dobijete odgovor kao moj. Moja mama Srpkinja, a tata Bošnjak. Moji roditelji i naši prijatelji nisu opterećeni vjerom jer vole čovjeka. Ne, nisam rekla da smo nevjernici. Mi smo porodica koja voli čovjeka, a ime služi u druge svrhe. Kako odrastam uviđam da postoje ljudi kojima je to “važno”. Ja ne razumijem zašto – rekla je Emela.

Dodala je da želi da odrasta kao djeca u drugim državama.

– Svugdje žive ljudi različitih vjeroispovijesti. Svuda je važno da si sposoban da obavljaš svoj posao i da pošteno zaradiš svoju platu. Niko ne pita da li ideš u crkvu, džamiju, da li si vjernik ili ateista. To nigdje nije važno sem kod nas, kojoj ne daju da diše. Da upravo tako, ne daju da diše. Guše nas mlade ko je ko. Mi smo mladi ljudi puni ljubavi i želje da ostanemo tu gde smo rođeni – jasno je rekla, pa nastavila:

– Pustite ime, prezime gledajmo šta možemo da napravimo i da unaprijedimo našu državu. Pustite nas da se ne dijelimo. Pustite nas kada glasamo, a to će brzo doći, da glasamo za čovjeka, jednog čovjeka. To ne smije da bude važno. Ja ne želim da glasam za nekog ko predstavlja Srpski narod, Bošnjački ili Hrvatski, želim da glasam za jednog koji će predstavljati sve narode. Pustite nas da, neopterećeni vjerom, a vođeni ljubavlju, kako su nas roditelji odgajali, biramo svoje vođe prema sposobnostima. Učinite to za nas, ali i za sebe – poručuje ova djevojka.

Dodala je da se nada da su i ta gospođa, ali i svi ostali razumjeli njen odgovor.

– Mi smo djeca ljubavi, a ona je najveći pokretač i najjača snaga. Nadam se da me gospođa razumjela, a i svi ostali koji žele iz imena i prezimena da saznaju koje si vjeroispovijesti. Pustite nas da se volimo i gradimo ovu Zemlju svojom ljubavlju. Zemlju koju će voditi jedan čovjek i nikome neće biti važno koje je vjeroispovijesti. Da ne bih i ja i drugi mladi poslije svog školovanja pakovali svoje kofere i svoje znanje prenosili u druge države, kao što je moja sestra otišla i mnogi drugi ljudi, mladi i školovani. Smatram da bi trebalo izabrati čovjeka koga ljudi vole, vjeruju mu i daju mu svoj glas i da predstavlja sve narode u BiH – napisla je Emela Halilović (16).

I na kraju, zar nije ovo što je napisala jedino važno kad stupi smiraj dana?