Kako upozoravaju mljekari, situacija je postala alarmantna nakon što je Srbija jednostrano blokirala uvoz mlijeka iz BiH, što je dovelo do ogromnih tržišnih viškova s kojima se domaći sektor ne može nositi.
Amir Bulut, predsjednik Udruženja poljoprivrednih proizvođača mlijeka i mesa Srednjobosanskog kantona, u razgovoru za Bosnainfo ističe da su u ovom trenutku pošteđeni uglavnom oni otkupljivači koji imaju direktne ugovore s mljekarama, dok se ostatak sektora suočava s neizvjesnom budućnošću.
Svjedoci smo da cijene mlijeka u trgovinama dostižu i do 3 KM po litru, dok proizvođači istovremeno dobijaju svega oko 0,80 KM. Ko tačno uzima najveći dio tog „kolača“ i zašto tvrdite da su prerađivači glavni krivci za ovakvu situaciju?
“Trenutna otkupna cijena mlijeka kreće se od 0,65 do 0,95 KM. To znači da je u posljednjih pet mjeseci cijena po kojoj od nas otkupljuju mlijeko smanjena za oko 0,30 KM, zbog čega su proizvođači dovedeni u izuzetno tešku situaciju. Najveći dio tog ‘kolača’ uzimaju prerađivači i trgovci. Iako je cijena samog mlijeka u trgovinama donekle i pala, cijene mliječnih prerađevina su ostale iste ili su čak i skočile – pa tako, na primjer, litar jogurta danas košta oko 2,80 KM. Do poremećaja je došlo i na evropskom tržištu, što se odrazilo na naš izvoz prema Srbiji. Mi jesmo povećali proizvodne kapacitete, ali to nikako nije opravdanje da nam se otkupna cijena spušta za 30 feninga, pogotovo kada znamo koliko su poskupjeli nafta i kompletan repromaterijal. Nalazimo se u nezavidnom položaju.”
Kako komentarišete činjenicu da je litar mlijeka u Bosni i Hercegovini danas cjenovno skoro izjednačen sa litrom goriva? Šta to govori o našem tržištu?
“Ova činjenica je zaista poražavajuća. Iako su te cijene u maloprodaji skoro izjednačene, u samoj proizvodnji situacija je još gora – mi moramo proizvesti i prodati otprilike 3,5 litra mlijeka da bismo kupili samo jedan litar nafte! To je finansijski neodrživo i pitanje je do kada ćemo uopšte moći izdržati ovakav tempo. Smatram da bi Ministarstvo trgovine hitno moralo ‘pročešljati’ formiranje cijena i utvrditi da li su ove marže realne. Krajnje je vrijeme da se inspekcije ozbiljno bace na posao i provjere šta se dešava na tržištu, jer su poljoprivrednici prepušteni sami sebi.”
Spomenuli ste kroz vaše javne nastupe da se suočavamo sa zatvaranjem velikog broja farmi. Koliko je situacija alarmantna na terenu i šta to dugoročno znači za domaću proizvodnju?
“Situacija je kritična. Trenutno se gase manji proizvođači jer jednostavno ne mogu izdržati ovaj udar, a imamo i primjer većih farmi koje su se zatvorile jer se nisu mogle prilagoditi naglom smanjenju otkupnih cijena. To stvara ogroman, dugoročan problem. Moramo se hitno aktivirati. Pogledajte šta se desilo s mesom nakon što je opala domaća proizvodnja – cijene su skočile na 35 do 40 KM po kilogramu. Ako dozvolimo da se ugasi i domaća proizvodnja mlijeka, za par godina će njegova cijena u trgovinama otići u nebo i litar će koštati 4 ili 5 KM. Kada nemaš vlastitu proizvodnju, onda ti strano tržište diktira sve uslove. Zato se svi – od vlasti do samih proizvođača – moramo maksimalno potruditi da održimo ovaj sektor, jer će u suprotnom upravo građani platiti najveći ceh kroz nerealno visoke cijene.”
Zašto, prema Vašem mišljenju, nadležne inspekcije još uvijek ne reaguju na terenu i ne provjeravaju ove nerealne raspone cijena?
“Ako država zaista želi nešto promijeniti, mislim da bi prije svega trebala podmladiti inspekcijske organe i uvesti nove kadrove koji bi svoj posao radili pošteno i profesionalno. Trenutna inspekcijska struktura nas je i dovela u situaciju u kojoj se danas nalazimo – mnogi ne rade svoj posao kako treba i podložni su uticajima, što se na kraju direktno obija o našu grbaču. Veliki je problem kada neko uredno prijavi nepravilnost, a inspektor na terenu zakaže. S druge strane, država mora stati iza tih ljudi, zaštititi ih i omogućiti im da svoj posao rade bez straha, jer se ovdje radi o javnom novcu i interesu građana. Imam informacije s terena da su pojedini vlasnici znali bukvalno istjerati inspektore iz svojih objekata. Bez korjenite reforme i zaštite samih inspektora, nećemo imati red na tržištu.”
Naveli ste primjer Evropske unije koja je brzinski riješila i zaustavila nestašicu i divljanje cijena mlijeka. Koje konkretne mehanizme iz EU naša vlast može primijeniti odmah, umjesto što smo, kako kažete, „prepušteni sami sebi“?
“Evropska unija u kriznim situacijama reaguje ekspresno i efikasno. Sjetite se samo perioda pandemije COVID-19, kada su hitno donijeli odluke o zabrani izvoza mesa kako bi zaštitili vlastitu proizvodnju i osigurali prehrambenu nezavisnost. To je najbolji dokaz brige za svoje građane.Kod nas to, nažalost, nije slučaj. Mi bismo morali imati vlast koja reaguje automatski čim se pojavi poremećaj na tržištu. Ako već nismo u stanju sami osmisliti rješenja, zašto jednostavno ne prepišemo njihove zakone i mehanizme? Svaki dan slušamo političke priče o Evropskoj uniji i evropskom putu, a u praksi ne radimo ništa. Prepišite njihove modele zaštite domaćeg tržišta, primijenite ih u svim sferama i idemo dalje. Toliko je jednostavno, samo je potrebna volja.”
Situacija sa mesom je, prema Vašim riječima, možda još i gora – suho meso je dostiglo cijenu od 35 KM, što je za većinu građana postao luksuz. Kako smo došli do tačke da prosječan čovjek u BiH sebi ne može priuštiti domaće meso?
“Mi smo 2019. godine tražili od Vijeća ministra da se uvedu subvencije/ carine na uvozno meso, i da se ograniči međutim nikad nisu to uradili, gospođa Turković je tada glasala protiv te odluke, jer su se pojedine mesne industrije umislile da je to problem Bošnjačke strane, gdje su nakon toga otišle kod gospodina Izetbegovića i tamo riješile problem.. U to vrijeme mi smo proizvodili 22 tone junadi, poslije toga proizvodnja spala je na ispod 2 hiljde tone junadi, a meso se izvozilo i ne znam više kakvih država. Kad smo uništili svoju proizvodnju, koju ni trenutno nemamo, ljudi uvoze sa strane, i onda su nam cijene da je to luksuz za naše građane. Apurd su cijene ovakve. Nama sada treba minimalno dvije godine samo da vratimo približno koliko smo proizvodili. Međutim, ovo se mora riješiti na nivou Federacije.”
Kada podvučemo crtu pod cijelu ovu situaciju: ko u BiH najviše profitira na ovoj krizi, dok građani jedva spajaju kraj s krajem, a domaći farmeri masovno gase svoje poslove?
“Najviše profitiraju prerađivači, trgovci i uvoznici koji bezobzirno koriste ovu situaciju. Budući da niko ne kontroliše cijene, oni su ti koji u ovoj krizi kupe kajmak. To nije nikakva tajna – dovoljno je da na kraju godine pogledate finansijske izvještaje i enormne dobiti tih firmi, dok se naši proizvođači istovremeno gase. Nadležne vlasti ne čine ništa da zaštite domaću proizvodnju, a svi bismo se trebali ozbiljno zapitati zašto građani plaćaju ovolike cijene. Sve je otišlo u nebo bez ikakvog opravdanog razloga, ali to vladajućim strukturama zapravo i odgovara – jer tamo gdje su cijene veće, veći je i priliv od PDV-a u državnu kasu. Ipak, ova situacija se kad-tad mora presjeći i riješiti, a ja se iskreno nadam i nekom buntu građana, jer je ovo postalo neizdrživo.”
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.