Kako Hrvati vide situaciju u BiH najbolje da se sami uvjerite:
“Kad gledamo priloge i reportaže o šopingu u BiH, najčešća prekogranična odredišta Hrvata susjedni su gradovi koji gravitiraju većim mjestima preko Save, poput Brčkog, Broda ili Gradiške. Na blagdan Svih svetih uputili smo se u šoping u Veliku Kladušu, gradić na krajnjem sjeverozapadu BiH kojeg se iz Jugoslavije sjećamo po pionirskom prehrambenom kombinatu Agrokomercu i njegovom direktoru Fikretu Abdiću, a on je – gle čuda – i danas gradonačelnik Kladuše.
Je li ikad iko bio u Kladuši? Ne parafraziramo poznati stih benda Kawasaki 3P uzalud – da biste najbrže stigli u Veliku Kladušu, bosanskohercegovački grad najbliži Zagrebu, udaljen od njega manje od 100 kilometara, prolazite upravo kroz Karlovac, u kojemu se zagrebački pankeri među rijetkima zaustave na putu na more u pjesmi ‘Ni da ni ne’. Od Karlovca vas put vodi dalje niz ličku magistralu, s koje se kod Krnjaka skidate na državnu cestu prema Vojniću i Glini. Vozite se vijugavom cestom kroz bezbroj ratom uništenih i potresom dokrajčenih sela u podnožju Petrove gore, prije rata pretežno nastanjenog srpskim stanovništvom, u kojima vlasnici već desetljećima bezuspješno pokušavaju prodati ruinirane nekretnine i nepregledne hektare zemlje. Nakon što na graničnom prijelazu Maljevac izađete iz Hrvatske, Velika Kladuša vam u odnosu na ovaj zapušteni džep Hrvatske uistinu izgleda kao – Zapad, piše tportal.hr.
Zvuči čudno, ali najsjeverozapadniji grad Bosne i Hercegovine geografski se uistinu nalazi zapadno od Zagreba. Historijski gledano, Kladuša je pravi melting pot kultura, religija i identiteta. U gradu se nalaze čak četiri džamije, među njima i najzapadniji islamski hram susjedne države, centar krasi obnovljena pravoslavna crkva sa spomen-pločom podsjećanja na ustaške zločine iz Drugog svjetskog rata dok se iznad grada uzdiže srednjevjekovna utvrda u kojoj su stolovali Frankopani, Osmanlije, Austrougarska i bezbrojne lokalne harambaše. Grad su od okupatora u Drugom svjetskom ratu oslobodili partizani svih naroda i narodnosti, a lokalno kulturno-umjetničko društvo i jedna od glavnih ulica još se uvijek zove po najpoznatijem od njih, Slovencu Toni Hrovatu.
U kolektivnom sjećanju naroda bivše Jugoslavije, Kladuša je ipak najpoznatija po Fikretu Abdiću zvanom Babo, bivšem direktoru kultnog kombinata Agrokomerc i prototipu jugoslavenskog hazarderskog biznismena koji je, kako to danas običavamo reći – krao, ali i nama dao. Nakon turbulentnih ratnih zbivanja, u kojima je kladuški kraj proglasio neovisnom republikom te iza leđa Alije Izetbegovića i sarajevskih vlasti trgovao i šurovao s Franjom Tuđmanom, Matom Bobanom, Radovanom Karadžićem, arkanovcima i srpskim DB-om, a neposlušne zemljake trpao u logore, Babo je odležao deset godina zatvora za ratni zločin po presudi karlovačkog Županijskog suda. Godine 2016., poslije odslužene kazne, vraća se u Kladušu ravno u fotelju gradonačelnika, a njegova kći Elvira predsjeda Laburističkom strankom koja i dalje ima većinu u općinskom vijeću.
Zbunjeni saznanjem da je čovjek osuđen za ratne zločine danas gradonačelnik, o Babinom nasljeđu pokušavamo priupitati sredovječnog prolaznika pored lokalne džamije, na čijem ulazu stoji neugodan podsjetnik na ratno vrijeme, spomenik vojnicima Armije BiH stradalima u bošnjačko-bošnjačkom ratu. ‘Ma davno ti je to bilo, ne bih kopao po tome…’, u žurbi i s vidnom nelagodom odgovara. Ipak, konstatira da je najveće svjedočanstvo Babinog nasljeđa činjenica da su grad i obližnji granični prijelaz svakodnevno zakrčeni automobilima pretežno ljubljanskih, mariborskih i celjskih tablica, kojima upravlja domaće stanovništvo na doživotnom privremenom radu u ne toliko dalekoj Evropskoj uniji. Kladuška općina je, naime, prije rata imala gotovo 52 hiljade stanovnika, danas ih je jedva 40 hiljada, više je nezaposlenih nego zaposlenih. Oni koji rade, rade u Sloveniji.
Zanimljivije je preko puta, ispred nekadašnje Agrokomercove robne kuće, gdje lokalni prodavač meda i ostalih apikulturnih proizvoda po imenu Mujo uspijeva privući ponekog prolaznika, no slabo što uspije i prodati. Uz širok asortiman proizvoda, nudi i jedan poseban: ‘Mujin napitak’, hvali nam se, sirup je od više desetaka divljih plodova, od drenjine do šipka, čiju je recepturu usavršio u ratu, kad se konzumiralo sve što vam je palo pod ruku. Blagotvorno djeluje na bubrege, probavu, tlak, sve što vam padne na pamet, a najbolji je ako se konzumira s medom, po mogućnosti također u njegovoj proizvodnji. Pet maraka, dva i pol eura, dvadeset kuna, primaju se sve valute. Za provjeru djelotvornosti Mujinog napitka ipak ćemo pričekati neko vrijeme, dok ‘profercera’ kroz krvožilni sustav.
Cijene – prava sitnica
Prvi dan studenog u Kladuši neobično je živahan, klinci se šeću u kratkim rukavima i bermudama, tamane zeljanice i sirnice, porodice sjede ispred slastičarne, teferiče uz kavu i ližu možda i posljednji ovogodišnji sladoled. Kafići su prepuni, pitate se radi li iko ovdje išta, a onda se sjetite podatka s burze rada. Tek nekoliko žena nosi maramu, nema segregacije u kafićima, atmosfera u zraku znatno je liberalnija nego, recimo, u tradicionalno socijaldemokratskom Bihaću, u kojem smo bili prije dvije godine. Uživali bismo i mi, bit će i za to vremena, ali vrijeme je da provjerimo je li u ovo doba globalnog ludovanja cijena robe široke potrošnje u BiH uistinu povoljnija.
Prva adresa upravo je nekadašnja Agrokomercova robna kuća, danas u vlasništvu drugog lokalnog poduzetnika, no i dalje umotana u prepoznatljiv socijalistički ambijent starinskih rafova i zagasitih boja. U prizemlju su prehrambeni proizvodi, čokolade Dorina i boca Jamnice po pola eura, Cedevita i veliko Karlovačko za manje od eura, ukratko – većina proizvoda gotovo je dvostruko jeftinija nego kod nas, izuzev brašna, mlijeka i ulja, čija je cijena zamrznuta pa košta otprilike jednako kao i u BiH.
Na spratu su odjeća i tehnika, a tek što je to jeftino: kvalitetne pamučne potkošulje iz Sanskog Mosta i Srpca koštaju smiješnih euro-dva, zimske jakne naći ćete već za dvadesetak eura, navijačke dresove reprezentacije BiH po pet eura, a turska roba još je dvadesetak posto povoljnija. Slično je i u drugim dućanima, odreda bastardima supermarketa, šoping centara, butika, benzinskih pumpi i svega što vam padne na pamet, nadograđenih u staklu, kat na kat, kako se gazdi otvarala investicijska prilika. Kad smo već spomenuli benzin – litra stoji deset i pol kuna, ne znatno, ali i dalje jeftinije nego u Hrvatskoj. Ocjenu kvalitete benzina, kao i Mujinog napitka, također ćemo pričekati dok ne dođe do kraja rezervoara.
Torbe su natrpane, vrijeme je ručka, a u Kladuši je odgovor na to pitanje relativno jednoznačan – ide se u prigradsko naselje Trnovi, na janjetinu kod Abida. Titove slike vise na zidu, ražanj se vrti od ranog jutra, plodovi tora obilno uspijevaju u ovom kraju. Abid se žali da fali teladi, pa ni begova čorba nije što je bila: primjećuje to iskusna posjetiteljica koja već desetljećima dolazi ovdje na ručak. Janjetina je, međutim, podatna, optimalno slana i masna, ćevapi ne zaostaju u kvaliteti, a obilan ručak za troje, s prilozima, salatama i pićem, košta jedva 30 eura.
Vrijeme je i za digestivnu kafu, a možda i tufahiju – nadamo se uloviti ih u Mejdanu podno Starog grada, jedinom preživjelom ugostiteljskom objektu u sklopu propalog turističkog naselja ambiciozno sagrađenog oko najpoznatijeg kladuškog kulturnog spomenika, a danas zapuštenog zbog, pogađate, neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Šarmantne bosanske kućice u sklopu naselja trunu već godinama, baš kao i tvrđava koja se otvara tek vikendima, kad netko od gastarbajtera dođe organizirati svadbeni foto session u podnožju Starog grada. U Mejdanu nema bosanske kahve, a nema ni tufahija, pa nam ostaje tek uživati u pogledu na nježne zelene bregove u podnožju, oko kojih razbacano leže uredne, katkad i raskošne gastarbajterske kuće, dok ih u pozadini nadvija smeđa i valovita Petrova gora.
Ostavljamo lijepu prirodu i prepuštamo se neizbježnom oproštajnom ritualu ovdašnjeg stanovništva, opjevanom na ultrapopularnoj stranici na Facebooku posvećenoj krkljancu na graničnom prijelazu Maljevac. HAK prognozira da ćemo na povratak u Hrvatsku čekati oko sat i pol, automobili i kamioni slijevaju se prema granici u dvije kolone, odabiremo onu koja se kotrlja iz pravca kladuške obilaznice sa sjevera. Nekoliko stotina metara guramo automobil mic po mic, što smo bliže granici, sve je više lokalnih kibicera koji nadziru ko danas putuje, likova koji pretječu kolonu sa sva četiri upaljena žmigavca, pa se zaustave kako bi nekome u koloni pretovarili nešto iz gepeka, sumnjivih tipova koji se šeću okolo i prodaju CD-ove Ferida Avdića i Hanke Paldum. Dok guramo auto, salijeću nas i migranti koji su ovdje još prije nekoliko godina masovno kampirali na ničijoj zemlji. Naučili su ponešto jezika, gledaju nam tablice, jedan od njih kaže mi da mu izgledam kao da baš i ne volim migrante, no to ga ne sprječava da zatraži poneku marku za hranu.
Sat i desetak minuta kasnije prošli smo kontrolu dokumenata. Hrvatski carinik otvara nam gepek, pita ima li cigareta, zabranjene hrane, prevrće po vrećama s kupljenom robom. Odgovaram da znam što se smije, a što ne smije nositi preko granice i u kojim količinama, gleda me u oči i zaključuje da nemam ništa zabranjeno. Nisam, kao brojni Kladušani ili ljudi iz Cazinske krajine, pao s kacom kiselog kupusa, kantom kajmaka ili kilom suhog mesa, za čiji će pokušaj prijenosa nerijetko platiti globu od više hiljadu kuna. Mrak već pada, valja požuriti kući po vijugavim cestama vojnićke općine. Prolazimo pored istih onih kuća duhova, sad je još jezivije jer je mrak, svjetlo gori tek u jednoj od njih pet, šest, a znakove života odaje tek povremeno paljenje usjeva na rijetkim obrađenim poljima. Pitamo se – kako reagira neki stranac ili migrant, svejedno, kad iz Kladuše krene na zapad, koji je zapravo istok. Sigurno misli – to je ta Evropska unija? Za Kladušane ne moramo postavljati to pitanje. Vidjeli smo dovoljno, piše tportal.hr.