“Da mogu sinu dati i drugi bubreg, bez razmišljanja bih to učinila. Mislim da je davanje sebe da drugom pomogneš svrha življenja. Ali, nažalost, ne mogu to učiniti. Iako me i danas boli dio gdje su mi izvadili bubreg, kao i rebra koja su liječnici pomicali tokom operacije, ne žalim se. Zašto?
Zato što se moj sin ne žali. Ne žali se na svakodnevne bolove, na začepljenja do kojih zna doći tokom dijalize koju kod kuće radimo noću. Tiho pati, a samo mama u njegovu pogledu zna prepoznati da ga boli i da nije dobro”, emotivno započinje priču Puljanka Nataša Knežević (48), samohrana i nezaposlena majka koja skrbi o svom 22-godišnjem sinu i nikako ne uspijeva ostvariti status majke njegovateljice, piše 24sata.hr.
Resorno ministarstvo je odbilo, iako njen sin ima četvrti stupanj invaliditeta. S 14 godina obolio je od autoimune bolesti Wegenerove granulomatoze, od koje su mu zatajili bubrezi. Mršavog mladića zatekla je ekipa 24sata.hr u njegovoj omiljenoj fotelji u dnevnom boravku iz koje uči kao student informatike putem online predavanja. Ne želi, kaže, javno istupiti jer je teško biti tako obilježen.
“Boli me, ali navikao sam na bol i na svakodnevnu dijalizu. To je moj život i prihvatio sam ga” – kratko kaže. Nataša stoički podnosi sve životne prepreke. Kad padne jer više ne može, snagu pronalazi u vjeri.
“Bude mi malo lakše” – kaže Nataša.
Sinu je bubreg dala 2017. i tri godine, kaže, sve bilo savršeno. Tad je i taj bubreg prestao raditi. Sinu je odobrena dijaliza i evo počet će ići u pulsku bolnicu dva puta sedmično. Sve je počelo u osmom razredu osnovne škole, kad je dobio upalu uha. Išao je na operaciju, antitijela su bila povišena i nakon jako puno antibiotika liječnici su zaključili da ima Wegenerovu autoimunu bolest koja zahvaća male krvne žile po cijelom tijelu. Bolest se širi pa su mu otkazali bubrezi. Kao dječak je 24 sata dnevno bio na dijalizi u Rijeci dva puta sedmično u nadi da će se bubrezi oporaviti, ali nisu – priča Nataša.
Cijelu priču pročitajte OVDJE.