Jer to jeste isti moralni refren: uvrijeđeni čovjek koji je, navodno, samo ispravljao nepravdu, dok oko njega ostaju razoreni gradovi, mrtvi ljudi, prognani životi i stvarnost koja se ne da prepakovati u doskočicu. To je ta strašna lakoća kojom se vlastiti izbor pretvori u sudbinu, vlastita strana u duhovni zadatak, a tuđa trauma u materijal za kafansku anegdotu.
Piše: Adriana Kuči/Facebook
Nije Nele Karajlić odnio nikakav identitet iz Sarajeva. To je najtužnija i najkomičnija rečenica u cijeloj toj njegovoj priči. Sarajevo nije kofer, pa da ga neko ponese. Nije trademark, nije privatna imovina, nije autorsko pravo jednog pjevača, ni vlasništvo jedne generacije, ni uspomena koju možeš staviti pod ruku i odnijeti u drugi grad.
Sarajevo su preživjeli ljudi. Sarajevo su oni koji su ostali. Sarajevo su i oni koji su otišli, ali nisu prodali vlastitu biografiju za naknadnu pamet i lošu mitomaniju. Sarajevo su i oni koji su došli. To je prosto tako.
On nije odnio identitet. On je izgubio svoj. I zato se godinama vraća istoj temi, kao čovjek koji grebe po zaključanim vratima kuće iz koje je sam izašao. Sva ta njegova priča, sva ta navodna patnja, sve te knjige prepune neistina, intervjui, doskočice, velika objašnjenja i male uvrede, zapravo zvuče kao beskrajna čežnja za onim što je nestalo onog trenutka kada je Sarajevo zamijenio pričom o Sarajevu. Jer jedno je pripadati gradu, a drugo je trgovati njegovim imenom. Jedno je biti dio jednog duha, a sasvim drugo pokušavati dokazati da si ti bio taj duh.
Nije bio. Bio je dio, možemo reći čak i važan dio, jedne velike, duhovite, pametne, sarajevske pojave. Bio je lice jednog vremena. Ali lice nije isto što i srce. Glas nije isto što i kičma. Karizma nije isto što i moralni kompas.
Najbolji dokaz za to je upravo Zabranjeno pušenje. Da je on bio vitalni organ tog benda, bend bi bez njega umro. A nije umro. Naprotiv, Zabranjeno pušenje bez njega postalo je, u mnogo čemu, još čišće. Nastavilo je disati bez njegovog velikog samoljublja. Nastavilo je pripadati Sarajevu bez potrebe da Sarajevo objašnjava protiv Sarajeva. To je možda najokrutnija istina za čovjeka koji sebe vidi kao nosioca identiteta: organizam je nastavio živjeti nakon što je on otišao.
Dakle, nije bio srce. Nije bio pluća. Nije bio ni mozak. Bio je jedan glas. I glasovi se zamijene kada je potrebno.
Isto vrijedi i za Nadrealiste. Dok je bio u naručju benda, ljudi, jezika, kolektivnog genija sredine, djelovao je veći nego što jeste. Kada je iz tog naručja izašao, postalo je jasno da sam ne zna plivati. Ostala je poza. Refleks. Potreba da se stalno dokazuje kako je baš on bio ono nešto. Ali ono nešto nikada ne stoji samo u jednom čovjeku. Pogotovo ne u čovjeku koji ne razumije da grad nije scena, nego zajednica; da identitet nije dosjetka, nego odgovornost; da nostalgija nije izgovor, nego rana.
Zato je posebno nepristojno kada čovjek koji je otišao govori kao da je on opljačkan. Kao da je Sarajevo njemu nešto uzelo. Kao da je problem u tome što ga Sarajevo nije dočekalo raširenih ruku, a ne u tome što Sarajevo ponekad vrlo dobro pamti. Grad koji je preživio opsadu nema obavezu da bude scenografija za povratak onih koji bi sada malo da budu žrtve, malo proroci, malo komičari, malo mučenici, a nikada odgovorni ljudi.
Nije njemu Sarajevo dužno identitet. Nije mu dužno oprost. Nije mu dužno publiku. Nije mu dužno ni sentimentalni aplauz.
A najviše od svega: Sarajevo mu nije dužno da se pravi kako ne vidi razliku između humora i cinizma, između umjetnosti i samosažaljenja, između odlaska i izdaje vlastitog jezika, vlastitih ljudi, vlastitog grada.
On se može tješiti da je “odnio identitet”. Ali istina je mnogo jednostavnija: identitet koji se može odnijeti u gepeku nikada nije bio identitet. Ono što je vrijedilo u Zabranjenom pušenju i Nadrealistima nije bilo njegovo privatno vlasništvo. To je bio kolektivni duh grada, jezika, prostora koji je znao biti istovremeno smiješan i tragičan, nježan i okrutan, pametan i lud, ali nikada tako provincijalno samovažan kao što je postao njegov bivši glasnogovornik.
Zato je poređenje s Handkeom tačno. Zbog moralne sljepoće. Zbog te potrebe da se vlastita tvrdoglavost predstavi kao princip, a vlastita zabluda kao hrabrost. Zbog tog užasnog luksuza da se nad tuđom patnjom filozofira iz sigurne distance.
Nele Karajlić nije odnio Sarajevo. Samo je otišao iz njega.
A to, očito, ni sam sebi nikada nije uspio oprostiti.
I koga više briga?
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.