Tragovi udaraca, hematomi, umor na licu, pogled osobe koja je prošla kroz nešto što nijedna žena ne bi smjela doživjeti.
Bila je to umjetnička interpretacija nasilja.
Ali reakcije ljudi nisu bile gluma.
Nakon snimanja izašle smo među ljude bez skidanja šminke. Nismo nosile transparente. Nismo tražile pažnju. Nismo izgovorile ni riječ.
Samo smo hodale.
I čekale.
Ne reakciju na nas.
Nego reakciju na mogućnost da je neko povrijeđen.
Ljudi su gledali.
Zadržavali pogled tek toliko da registruju neobičnost, a zatim ga sklanjali kao da se pred njima ne nalazi ljudsko biće nego neprijatnost koju treba izbjeći.
Niko nije prišao.
Niko nije pitao:„Jeste li dobro?“„Treba li vam pomoć?“„Da li da nekoga pozovemo?“
Ništa.
Samo tišina.
I tada sam shvatila da šutnja nije odsustvo reakcije.
Šutnja je često izbor.
Posebno me pogodila scena ispred kafića.
Nekoliko djevojaka nas je primijetilo. Pogledale su nas. Pokupile šoljice i ušle unutra.
Ne vjerujem da su bile bezosjećajne.
Vjerujem da su uradile ono što nas društvo godinama uči da radimo – ne miješaj se, ne pitaj, ne ulazi u tuđe probleme.
A upravo u toj rečenici leži jedan od najvećih društvenih paradoksa.
Jer nasilje rijetko ostaje privatno.
Posljedice nasilja uvijek postanu javne.
Pozvale smo taksi.
U jednom vozilu vozač nas je posmatrao sa nelagodom i distancom. Nije pitao ništa. Kao da je pogledom tražio racionalno objašnjenje onoga što vidi, ali ne i odgovornost da reaguje.
U drugom taksiju bila je žena.
Njeno prvo pitanje nije bilo gdje idemo.
Pitala je:
„Da li idemo u hitnu?“
Ta jedna rečenica u meni je otvorila mnogo veće pitanje.
Koliko je potrebno da čovjek ostane čovjek?
Sekunda?
Jedno pitanje?
Jedan trenutak pažnje?
Femicid nije izolovan incident. On nije samo statistička kategorija, niti medijski naslov koji traje nekoliko dana. Femicid predstavlja krajnju tačku kontinuuma rodno zasnovanog nasilja – procesa koji često počinje kontrolom, verbalnim ponižavanjem, ekonomskom zavisnošću, društvenom izolacijom i završava najtežim oblikom oduzimanja dostojanstva i života.
Ali postoji još jedan oblik nasilja o kojem rijetko govorimo.
Društvena indiferentnost.
Normalizacija tuđe patnje.
Kolektivna pasivizacija.
Onaj trenutak kada vidimo nešto što nas uznemiri, ali sebe uvjerimo da to nije naša odgovornost.
Psihologija to naziva efektom posmatrača – što je više ljudi prisutno, manja je vjerovatnoća da će pojedinac reagovati jer očekuje da će to uraditi neko drugi.
Ali život ne spašava „neko drugi“.
Spašava ga konkretan čovjek.
Ponekad komšinica.
Ponekad prolaznik.
Ponekad vozač taksija.
Ponekad potpuno nepoznata osoba koja je odlučila da ne okrene glavu.
Često govorimo da su zakoni slabi.
Da institucije kasne.
Da sistem ne funkcioniše.
Sve je to tačno.
Ali nijedan sistem ne može zamijeniti odsustvo ljudske odgovornosti.
Jer nijedna institucija ne stoji na ulici.
Ne sjedi u kafiću.
Ne prolazi pored žene koja izgleda kao da joj treba pomoć.
To radimo mi.
Zato možda pitanje nije jesmo li kao društvo dotakli dno.
Možda je pravo pitanje:
Kada smo počeli vjerovati da nas tuđa bol ne obavezuje ni na jedno jedino pitanje?
Jer ponekad između života i smrti ne stoji heroj.
Ponekad stoji samo čovjek koji je odlučio da ne bude nijemi posmatrač.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.