U to vrijeme, mala raja je poštovala stariju, a oni su to poštovanje uzvraćali dozvolom da im se ponekad približimo, malo i družimo, sve podnoseći strpljivo buku i gnjavažu naših mladih godina. Sedam godina stariji od mene, Srđan je bio velika raja. Onizak rastom, ali vrlo markantne pojave, uvijek uredan, šminkerski dotjeran, s maramicom u malom džepu sakoa, vrlo laganog hoda i uspravnog držanja. Kako smo odrastali, naši putevi su se povremeno ukrštali, nekad radno, a nekad i u kafani “Miris dunja” na Bjelavama gdje smo naslonjeni na jedan stari kredenac u večernjim satima komentarisali nove vjetrove društvenih promjena koji su najavljivaljali uzbudljiva vremena.
Da smo samo znali koliko uzbudljiva će biti. Nastavili smo mi ta druženja i kasnonoćne razgovore i rasprave i u ratnom, opkoljenom Sarajevu, nekad sami, nekad u širem društvu, i to sve četiri godine, skoro svakodnevno, pa tako izgradili jedno lijepo prijateljstvo. Od Srđana se zaista svašta moglo čuti i naučiti, a ja sam te prilike koristio maksimalno.
Srđan Dizdarević je bio zaista poseban, u svakom smislu. Iz partizanske porodice, urođenog i iskrenog antifašističkog, ljevičarskog uvjerenja i pedigrea, bio je hrabar čovjek, kosmopolit, erudit, humanista. Visoko obrazovan i iznimno inteligentan, s domaćim i inostranim diplomama, govorio je tečno nekoliko stranih jezika. Filozof, politolog, sociolog, novinar, diplomata, borac za ljudska prava, građanski aktivista, sve je to bio Srđan kroz svoju bogatu profesionalnu karijeru. Cijelim tim svojim bogatim životnim putem, svojim stavovima i svojim djelovanjem, Srđan je ostao pošten, uporan i dosljedan, u stalnoj borbi za slobodu, pravo i dostojanstvo potlačenih i obespravljenih.
Na pozicijama na kojima je bio, donosio je u to poslijeratno vrijeme, dobro se sjećam, teške i hrabre odluke kojima se redovno zamjerao i desnim i onim lijevim, i nije ga bilo briga. Imao je svoje principe i od njih nije odustajao ni kad je bio pod velikim pritiscima, a bio je, itekako. Ali od svega toga što je u njemu bilo, od svih tih osobina i vrlina, ja prije svega pamtim njegovu nevjerojatnu duhovitost. Onu brzu, oštru, lucidnu, ciničnu dosjetku, sličnu engleskom humoru, svojstvenu samo visokointeligentnim ljudima kakav je Srđan bio.
Onu dosjetku nakon koje prasnete u višeminutni smijeh do suza, pa je poslije prenosite i prepričavate drugima, u nekim novim društvima čak i dan danas.Nosilac najvećeg francuskog priznanja, ordena Legije časti, Srđan je bio intelektualac kakav se rijetko rađa i rijetko cijeni u društvu kakvo je naše, a takav pri odlasku ostavi veliku, zjapeću rupu za sobom. Kad on ode, ostaje mjesto koje je teško zauzeti i popuniti jer takav životni koncept, uz veliko poštenje i dosljednost, traži i veliki rad, trud i ulaganje u sebe. Danas su takvi ljudi rijetkost, kod nas pogotovo, jer druga su vremena, ideje i ideali, ali to je već neka druga priča.
Fali mi danas Srđan, fali mi njegova Doda, njegova draga, brižna supruga, brzog, sitnog hoda, koja ga je čuvala i bdjela nad njegovim uvijek krhkim zdravljem. Nerazdvojni u životu, skoro da su zajedno i otišli. Često ih spomenemo, baš često. Pamtim dobro naš zadnji susret, kratko prije njegovog odlaska, dok ga vozim na kontrolu na Podhrastove, pa raspravljamo o politici, kao i obično. Kaže na kraju Srđan, rezigniran i već umoran od svega: “Najgore ti je kad ih gledaš i slušaš, i sve znaš i sve ti je jasno. I ko i kako i zašto i za čiji račun… “.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.