Sa stravom je bilo pravo. Kao u kazalištu. Posebno rekviziti. Mašice. Leđen. Deka. Olovo. Prava operacija. Kako je medicina napredovala tako smo dobili i ljekare koje smo zvali hećimima. Bolničare smo zvali vekterima. Bili su za insane i hajvane. Bio je poznati doktor Bukvica. Svi su znali za doktora Rajnera.
Od onih hajvan doktora prvog koga sam upoznao je doktor Veso. U to vrijeme , prije 60 godina, svaka kuća je imala kravu. U vrijeme mog odrastanja glavni su bili učitelj i hodža. Volio sam učitelja Momu Momira Đukića i hodžu Halila Mašića. I danas ih volim kada zaokružujem 7 deceniju svog života. Naravno u to vrijeme su TV aparati bili prava rijetkost. Čitav komšiluk ide naveče kod komšije Đulage. Kada svi ne mogu stati u sobu onda se TV iznese pred kuću.
Svi čekamo utakmicu. I tako redom. Zato mi ova sjećanja dođu kao mehlem na ove naše “prilike”. Ispade da bi bilo dobro ovim našim izabranim , legitimnim ili nelegitimnim, saliti stravu. Bilo bi dobro i narodu saliti stravu. Strava bi uništila strah. Vratilo bi se povjerenje i poštenje. Vlast ne bi krala. Narod bi radio kod kuće na svojim njivama i fabrikama. Bile bi veće plate i penzije. Imali bi svoju struju, meso, mlijeko, hljeb. Birali bi najbolje i ne bi se prebrojavali.
Doktori bi liječili narod. Učitelji učili djecu. Svi bi imali posla i morali bi uvoziti radnu snagu.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.