Vrijednost se određivala prema povjerenju. Ako vjerujete u “zapis” na papiru onda on i vrijedi. Tako je nastao novac. Umjesto zlata dijeljene su ceduljice. Bilo ih je onoliko koliko je bilo zlata. Ni manje, ni više. Ceduljica je imala pokriće. I tako je krenulo sve dok se nije “štampalo” više nečega od onoga šta se potražuje.
To se dešava u svim sferama života. I onda se pojavi problem. Sve što je na potražnoj strani mora biti u ravnoteži sa dugovnom stranom. To je osnovni princip dvojnog knjigovodstva. Duguje i potražuje. Onaj ko emituje ceduljicu on duguje.
Onaj ko ima ceduljicu on potražuje. I sve tako dok postoji povjerenje. Kada nestane povjerenja ceduljice postanu bezvrijedni papir. Povjerioci su oni koji “jesu ili nisu prevareni”. Zato i ovo sa obećanjima i pisanjem “svakojakih” ceduljica. Sve dok se u njih vjeruje one postoje. Kada se izgubi moć povjerenja, ceduljice postaju ” običan bezvrijedan papir”. Tako je bilo od prvih pojavnih oblika “knjiškog novca”, koji je zamijenio “novac pune vrijednost”. Zato danas zlato vrijedi. “Knjiški novac” gubi vrijednost. Sudbina svih naših gluposti je u traženju “prave vrijednosti”. Poruka bi bila da ne nasjedamo na ove gluposti oko toga šta piše na zapisima ili ceduljicama.
One ništa ne znače. One nemaju vrijednost jer se lahko mogu poništiti. I to jednostavno. Olovkom na glasačkom listiću onih koji potpisuju povjerenje. To su građani. Građani su ključ svega. To nisu pravosudni i sudski organi. Oni nemaju tu moć. Oni ne potražuju. Potražuju građani. Na dugovnoj strani su prave vrijednosti.
To je istina, odgovornost, znanje, dobra plata i dobra penzija, dobre javne usluge: zdravstvo, školstvo, bezbjednost i sigurnost.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.