Nagli prelazak iz "jednog u drugi" sistem pokazao se neuspješnim

Sumorna slika spaljene zgrade uprave Holdinga na Slatini najbolje to simbolizuje. Kostruri industrijskih postrojenja hloralkalnog kompleksa su živi primjer propasti hemihske industrije TK.

U korak sa ovim procesima ide i drugi ” gigant” koji je davno posrnuo. KHK Lukavac je najbolji primjer nebrige vlasti. Nekada društvena imovina postala je državns svojina. Famozni kapital za vlasnički dio od 51% u novoj firmi GIKIL nikada nije unesen. Iznesene su stotine miliona KM ili eura kroz sistem poslovanja bez pravila sistema korporativnog upravljanja. Sudbina naših “inih” holdinga, koncerna ili korporacija tipa dioničarskih društava, pokazala je da smo bili nedorasli za procese tranzicije.

Nagli prelazak iz “jednog u drugi” sistem pokazao se neuspješnim. Nedostajale su sektorske politike. Nismo znali odrediti pravac industrijalizacije. Rijetki su primjeri uspješnog preuzimanja firmi kao što se desilo u proizvodnji sode i cementa. Sve ostalo je propalo. Izgubili smo korak u razvoju koje je pratila nauka i znanje. Pogasili su se instituti i fakulteti. Visoko školstvo je doživilo ” šok” i tranziciju koja se svela na produkciju zvanja. Sve u svemu kostur zgrade Sodaso holdinga simbolizuje vrijeme burnih ekonomsko – političkih promjena.

U ovom vremenu od februara 2014. godine mijenjale su se vlasti. Umjesto “borbe” za industrijalizaciju i proizvodnju nove vrijednosti ” front borbe” je prenesen na raspodjelu javnih prihoda iz poreza za potrošnju. Radna snaga je popunila ” armiju penzionera” , dok je nova populacija napustila zemlju ” trbuhom za hljebom/kruhom”. Kao svjedok svih ovih burnih procesa teško da mogu izvući neki ” pametan” zaključak.

Neizvjesnost oko GIKIL- a nije dobila svoju završnicu. Ostale su mnoge nepoznanice od vremena kada je Vlada TK “aminovala” formiranje GIKIL-a do danas kada se isti urušava. Nepoznanica oko kapitala i dalje ostaje. Gubitak kapitala i kumulirani gubici su samo tragovi ” zločina” nad hemijskom industrijom TK. Sve u svemu se svodi na jedno , a to je ” svemu mora doći kraj”. Kolika je plaćena cijena to više nikoga ne intereuje. Gubici stotine miliona i milijardi KM / eura više ništa ne znače. Na kraju će to sve platiti narod”. Ili izvorno što bi rekao književnik Laza Lazarević u svom djelu “Sve će to narod pozlatiti”.

Dotle će se Vlada TK mijenjati. Produkcija zvanja bez znanja će rasti. Penzije i plate biće za sirotinju. Kriminal i korupcija u tranziciji i poslije ostaće u arhivi pravosudno – sudskih organa. Sve u svemu sprema se veliki stečaj KHK za 1 ( jednu) KM. Možda se nađe “strateški ” kupac, a možda sve propadne sa naslijeđenim stotinama miliona KM/ Eura u dugovima koji će se dokazivati na međunarodnim i domaćim sudovima. Dotle ćemo i dalje biti bez industrijske politike. Kako se izgubila energetska politika tako će se izgubiti i industrijska politika. Možda je moglo biti i drugačije po onoj narodnoj: ” Da je pamet do kadije kao od kadije, ne bi kadija ni trebao”. Što bi u prevodu značilo: “Nikad nije kasno”, mislim na industriju.