U takvom ambijentu, hiljade novoosnovanih obrta i društava s ograničenom odgovornošću (d.o.o.) ulaze u najrizičnije prve godine poslovanja bez jasnih pravila igre, bez sistemske podrške i bez ikakve sigurnosne mreže. Upravo zbog toga, upozoravaju stručnjaci, mikropoduzetnici postaju kolateralna šteta fiskalnih i političkih odluka.
Edukatorica za finansijsku pismenost Adela Ramić i poduzetnica Selma Hadžić ističu za Forbes da se iza statistike o rastu broja firmi krije sasvim drugačija realnost iscrpljeni ljudi, visoka stopa propasti biznisa i sistem koji često gura građane na rub zakonitog poslovanja.
Ramić pojašnjava da Bosna i Hercegovina ima kratku i krhku tradiciju poduzetništva, obilježenu s tri jasno prepoznatljiva vala. Prvi val trajao je od 2000. do 2008. godine, u periodu privatizacije, dolaska stranih investicija i rasta trgovačkih i uvozničkih firmi, a prekinut je globalnom ekonomskom krizom.
Drugi val započeo je između 2016. i 2019. godine, uz razvoj IT sektora, freelancinga i izvoznog mikropoduzetništva. Pandemija je 2020. godine presjekla taj rast dio firmi je nestao, dok su novi modeli poslovanja, poput online trgovine i dostave, tek tada nastali.
Sve veći broj žena
Treći val čine današnji novi poduzetnici, koji najčešće ulaze u posao s minimalnim kapitalom, ali i najvećim rizikom.
„Najstabilnije firme dolaze iz prvog vala jer su osnovane s većim kapitalom. Danas dominiraju mikropoduzetnici, ali su oni ujedno i najranjiviji“, naglašava Ramić.
Prema njenim riječima, biznise danas najčešće pokreću osobe koje nisu uspjele pronaći posao, ljudi između 35 i 45 godina razočarani dosadašnjom karijerom, te oni koji žele uložiti znanje i ušteđevinu prije penzije. Među njima je sve veći broj žena.
Poduzetnica Selma Hadžić upozorava da je realnost daleko teža nego što se često prikazuje u javnosti. Prema procjenama, čak 90 posto startupova ne preživi prve godine poslovanja.
„Ljudi često nisu spremni na ono što poduzetništvo zaista znači. Prve godine podrazumijevaju potpuni gubitak slobodnog vremena, stabilnosti i sigurnosti“, kaže Hadžić.
Dodaje da poduzetnik u startu radi 12 do 14 sati dnevno, šest ili sedam dana u sedmici, bez ikakve garancije da će posao opstati.
Naglo povećanje minimalne plate u Federaciji BiH, doneseno krajem decembra i primijenjeno već od 1. januara, za mnoge male biznise predstavljalo je ozbiljan udar.
„U nestabilnom sistemu, bez predvidivih troškova, jako je teško planirati poslovanje“, objašnjava Hadžić, dodajući da su posljedice često otpuštanja radnika ili zamjena ljudi mašinama.
Ramić to ilustrira konkretnim primjerom samozaposlene žene koja proizvodi torbe. Da bi isplatila minimalnu bruto platu od oko 1.687 KM, uz zaradu od 50 KM po torbi, mora prodati najmanje 33 torbe mjesečno. Ako minimalna neto plata poraste na 1.200 KM, taj broj raste na 40 torbi.
„Povećanje minimalca prvenstveno puni budžet države. Poduzetnica tada bira između vlastite plate i likvidnosti biznisa“, upozorava Ramić.
Hadžić ističe da se u BiH često miješa poduzetništvo s pukim radom u drugačijim okolnostima.
„Ako vam je cilj samo da sebi isplatite platu, to nije biznis u pravom smislu. Cilj kompanije treba biti rast i zapošljavanje“, smatra ona.
Ramić, međutim, naglašava da je legitimno da neko godinama radi sam, podsjećajući da su sve velike kompanije počele kao jednočlani poslovi.
„Prve tri godine su ključne ako niste preživjeli tri godine, praktično niste ni pokušali“, kaže Ramić, dodajući da je neprihvatljivo da država u tom periodu uzme i do 70 posto zarade poduzetnika.
Vole državu
Sagovornice upozoravaju da se ekonomske odluke u BiH često donose bez ozbiljnih analiza i uz stvaranje lažnog sukoba između radnika i poslodavaca.
„Poduzetnici vole ovu državu. Ostali su ovdje i odlučili da stvaraju, ali nisu glineni golubovi“, poručuje Hadžić.
Ramić podsjeća da u BiH oko 52.000 ljudi radi na crno, dok legalni radnici praktično finansiraju zdravstveni sistem za sve, te da država nema pouzdane podatke o broju ugašenih firmi i stvarnim posljedicama fiskalnih mjera.
„Imamo fragmentiranu statistiku koju svako tumači kako mu odgovara“, kaže ona.
Posebno poražavajućim ocjenjuje položaj samozaposlenih žena kašnjenje jedne uplate zdravstvenog osiguranja znači gubitak prava na liječenje, dok su postupci likvidacije i stečaja dugotrajni i skupi.
„Najgore je to što državni službenici ponekad savjetuju ljude da krše zakon jer znaju da sistem ne funkcioniše. To je poraz države“, zaključuje Ramić.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.