Zadnja priča u filmu o gospodinu Emeriku Blumu i “Energoinvestu” kaže nešto drugo. Takvih priča bi se moglo ispričati još najmanje sto (100) i više. Mnoge od tih ljudi sam upoznao. Sa nekim sam sarađivao. Rekao bi od njih sam učio. Jedan od takvih je gospodin Hazim Hasić. Čovjek koji je bio prvi direktor “Sodaso” korporacije.
Sjedište te korporacije je bilo na Slatini, u zgradi koja je spaljena februara 2014.godine. Pitajmo se šta smo naučili od ljudi koji su gradili korporacije. Rekli bi danas da ništa nismo naučili. Umjesto korporativne kulture dobili smo najgori kapitalizam. Umjesto narodnog kapitalizma dobili smo tajkunski sistem u kojem nema čovjeka. Čovjek zvani radnik je podcijenjen. U vrijeme gospode i drugova Bluma i Hasića su bili brojni instituti koji su proizvodili nauku.
Danas su brojni fakulteti ( javni i privatni) koji štampaju diplome bez znanja. U njihovo vrijeme radnici su osim plate imali besplatne stanove, dobro zdravstvo i školstvo. Danas to imaju samo tajkuni koji su se obogatili na ratnoj nesreći i poslijeratnoj bijedi. Kultura je postala zadnje. O onoj korporativnoj niko ništa ne zna. Blagodati tržišne ekonomije su kod nas uništeni. Nema ih.
Ostali su tamo negdje gdje su sada podignuti tržni centri i stambeni blokovi. Kultura rada, poštenja i sigurnosti je zaboravljena. Umjesto narodnog kapitalizma i društva blagostanja dobili smo ništa. To ništa se vidi u bijedi najširih narodnih masa koji se zovu radnici, seljaci i poštena inteligencija.