Romantika, udvaranja, osvajanja, sanjarenja, postala su prava rijetkost, sve tanano i meko postalo gotovo sramno… Više od bilo kojeg mesa reklamira se žensko meso, najčešće to rade upravo žene… Gotovo gole pjevaljke mijauču neke “pjesmuljke” tipa “pivo, pivo, daj mu brate jer dobro sam meso”… “neko će mi noćas napraviti sina”…
Mladi “odlamaju”, mladima se to sviđa, to je afirmativno, to je tako dobro, to je wau, pusti prazno moralisanje, norme, regule, treba živjeti. Zato je sve manje brakova, sve manje djece se rađa. Ne, nisu krivi muškarci, žene su do toga dovele, veliki broj se spustio na nivo robe, živog mesa; trguju svojom mladošću, ljepotom, određuju joj cijenu. A ima li šta poraznije, šta sramnije, šta jadnije nego kad živ čovjek postane samo objekat za nečiji trenutak pohote?
Zar ljepota žene nije u odmjerenosti, smjernosti, otmjenosti, tajnovitosti, u čistoti, u duši? Duše bi trebale biti nježne i tanane kao cjetovi, a cvjet treba njegovati, štititi, čuvati. Šta je uopšte ljepota? Ono što naše oko vidi. Ona nije negdje izvana, ona je u oku onoga koji gleda.
Više ljepote ćeš vidjeti gledajući ljubičice, nego raskošne kraljevske ruže, koje najčešće nemaju nikakvog mirisa. A maleni cvjetovi ljubičica, koji obično rastu na skrovitim mjestima, u sjeni drveća, uz potočić ili iza nekog panja, naprosto očaraju ljepotom svoje jednostavnosti, i mirisom. Mirišu, čak i kad uvenu, taj njihov blagi miris nastavi lebdjeti oko njih, kao da je njihova duša. Sitna zadovoljstva, udovoljavanje trenutnosj strasti nikad ne može biti izvor životne radosti ,niti davati bilo kakav smisao. Čak ni prava ljubav, koju neko osjeća za nas, ne mora značiti ništa ako mi ne volimo drugu osobu, ako nije uzajamna. Ona, u tom slucaju, postaje samo teret, balast koga se želimo riješiti. Istinska ljepota, istinska vrijednost našeg života, je u sposobnosti da- i mi sami -volimo.
To našem postojanju daje ne samo ljepotu, nego i smisao. Danas se manje vrijednom, gotovo bezvrijednom smatra literatura u kojoj se piše sentimentalno, romantični filmovi su glupi i dosadni, veliča se nasilje, sirovi seks, strasti svih vrsta. A sve što na ovom svijetu istinski vrijedi, satkano je od osjećanja. Sreća je uz stazu ljubavi, njih dvije idu jedna uz drugu, ne razdvajaju se, i onaj ko iskreno voli, bez obzira jesu li njegova osjećanja uzvraćena ili nisu, ako živi za tu ljubav, ako je njeguje, on je u svojoj suštini sretan. Čak i kad toga nije svjestan. I ništa, baš ništa drugo ne može čovjeku pružiti osjećaj sreće. Ni novac, ni vlast, ni moć. Ni ljepota ni mladost. Čak ni zdravlje.
Znala je ili čula ili čitala o brojnim primjerima bogatih, lijepih, zdravih, moćnih koji su bili duboko nesretni, koji su bili siti života, ali zna i za one koji nemaju ništa od toga, a pršte od volje za životom.