S obzirom na to da roditelji vide opasnost i prije nego se dogodi i često se u određenoj situaciji odvrte scenariji mogućih negativnih i po život opasnih posljedica, sasvim je prirodno reći NE!
No, što da dijete radi s tim “ne”?
Zamislite da ste dijete i pomislite si:
“U redu, to ne smijem! No zašto? Što mogu umjesto toga?“
Kada ste rekli “ne” jeste li dali djetetu drugu opciju ili objašnjenje?
Naravno da je potrebno reći ne, no to je potrebno jedino u situacijama u kojima je sigurnost ili život djeteta ugrožena. To znači, ako dijete krene trčati za loptom na cestu, krene gurati prste u utičnicu, i slično, onda morate reći ne jasno i glasno.
Ne ili varijacije te riječi moraju označavati blisku opasnost i na njih dijete mora reagirati.
Ako ih koristimo već kao poštapalicu onda dijete nikako ne može i neće shvatiti ozbiljnost situacija koje su ozbiljne. Riječi će doslovno izgubiti značenje koje trebaju imati.
Neke situacije ne zahtijevaju davanje objašnjenja ili davanje izbora, neke od nas traže samo “ne”.
Ako se dijete krene penjati na penjalicu za koju smo mi procijenili da je visoka ili je nas strah djetetove spretnosti pri penjanju riječ “ne” ili “siđi, visoko je” djetetu ne govori ništa o tome zašto se ne smije penjati.
To mu daje povratnu informaciju da mi odrasli smatramo da ono nije dovoljno spretno da bi savladalo tu prepreku ili da mi nismo tu za slučaj da nas ono treba.
Ako sami imamo strah od visina ili se jednostavno ne možemo nositi sa strahom da će dijete pasti i ozlijediti se (što je u redu jer smo i mi roditelji samo ljudi koji imamo pravo na osjećaje) tada je potrebno to tako prezentirati djetetu.
Možete reći nešto poput:
“Vidim da si spretan i vjerujem da ti to možeš, no mene je zaista jako strah da ne padneš pa te molim (ovdje dati djetetu izbor) da se penješ samo do druge prečke, ili idemo se zajedno ljuljati.”
Potrebno je djetetu dati do znanja da mi imamo osjećaj koji imamo i da za taj osjećaj nije krivo dijete, niti da je manje sposobno, već da se danas mi s time ne možemo nositi, što je u redu.
Iskoristite ove prilike za rad na emocionalnoj inteligenciji.
Istovremeno je potrebno djetetu ponuditi izbor, što može učiniti umjesto onoga što je namjeravalo.
Ako želimo da dijete bude svjesno da ipak postoji opasnost od pada i ozbiljne ozljede, potrebno mu je dati do znanja da se smije penjati, ali da mora biti oprezno pri tome, što možemo tako da kažemo:
“Gledaj u prečke koje se nalaze pred tobom, ako osjetiš da si dovoljno visoko u redu je stati.” ili “Šta ćeš kada dođeš do vrha?”
Možete reći i nešto poput:
“Vidim da si spretna, no pošto je mene strah da ne padneš i ozlijediš se, ja ću stajati ovdje pored tebe ako me zatrebaš.”
Naravno ako se radi o djetetu koje je mlađe od tri godine moramo biti svjesni da ono neće čuti naše duge rečenice i široka objašnjavanja te je potrebno naš govor prilagoditi, jasno reći što očekujemo od njega ili podsjetiti na prijašnji dogovor.
S druge strane, u redu je da dijete padne.
Djetetu je potrebno ostaviti i prostora za životno učenje.
Ne mislim pod tim da je potrebno dijete pustiti da trči preko ceste ili skače s visina koje su opasne, već mislim da je potrebno staviti pod kontrolu svoj strah.
Moramo znati kako da naše dijete bude sigurno i koje su situacije opasne.
Na primjer u redu je pustiti dijete da trči i padne, da se penje po toboganu, a ne po prečkama iako je nezgodnije penjati se tako i možda opasnije, no to je opasnost koju dijete smije doživjeti i na kojoj su šanse da se ozbiljnije ozlijedi male, a dijete stječe životno iskustvo iz kojega uči.
Osim što će dijete steći životno iskustvo i razvijati spretnost, ono u situacijama u kojima vi pokažete povjerenje prema njemu razvija i svoje samopouzdanje, jer je okruženo ljudima koji mu vjeruju i ti su ako ih zatreba, ali i zato što savladava izazov pred njime.
Nekada će pasti jednom, nekada i dva puta dok ne shvati kako savladati izazov, no ono će u svojoj upornosti uživati jer se igra i kroz tu igru uči o sebi i svijetu oko sebe.
Biti roditelj zaista nije lako, a najteže u roditeljstvu je staviti svoje strahove i brige pod kontrolu.
No kako bismo odgojili dijete koje je spremno za svijet u kojemu odrasta potrebno je više puta reći “ja vjerujem u tebe”, a ono “ne, nemoj, pazi” ostaviti za sebe, piše modernoroditeljstvo.com.