Naziv potiče od arapske riječi sawda, koja označava crnu žuč, i turske riječi sevda, što upućuje na ljubav, čežnju, ljubavnu bol i strast. Sevdalinka se razvijala u gradskim sredinama Bosne i Hercegovine tokom osmanskog perioda, oblikujući se kroz susret različitih kulturnih, jezičkih i muzičkih uticaja. U njoj su se isprepleli južnoslavenska usmena lirska tradicija i orijentalni muzički elementi, stvarajući osebujan izraz koji je vremenom postao jedan od najprepoznatljivijih simbola bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta.
Njena posebnost nije samo u melodiji i stihovima već i u načinu interpretacije. Sevdalinka traži posebnu osjećajnost, strpljenje i razumijevanje. Ne pjeva se samo glasom nego i dušom. Usporeni ili umjereni ritam, sloboda u interpretaciji, bogati vokalni ukrasi, dugi uzdasi i karakteristična melodičnost omogućavaju svakom izvođaču da u pjesmu unese dio vlastitog senzibiliteta.
Nekada se izvodila bez instrumentalne pratnje, uz kucanje u bakrenu tepsiju, a potom uz saz, harmoniku i druge instrumente. Iako su se vremena mijenjala, a način izvođenja prilagođavao novim generacijama, njena suština ostala je ista – prenijeti emociju koja ne poznaje granice vremena, prostora ni jezika.
Sevdalinka je, zapravo, pjesma u kojoj je Bosna pronašla svoj najnježniji, ali i najdublji izraz.
Generacije interpretatora ostavile su neizbrisiv trag u njenoj historiji. Safet Isović, Himzo Polovina, Zaim Imamović, Nada Mamula, Beba Selimović, Hanka Paldum i brojni drugi svojim su glasovima izgradili svojevrsnu riznicu sevdalijske umjetnosti. Svako od njih imao je vlastiti interpretativni pečat, ali ih je povezivala ljubav prema pjesmi koja se ne može naučiti samo iz nota i muzičkih udžbenika.
Novije generacije, među kojima su „Mostar Sevdah Reunion“, Damir Imamović, Božo Vrećo, Amira Medunjanin…, nastavile su taj put, predstavljajući sevdalinku i publici izvan granica Bosne i Hercegovine. Njihovi nastupi na međunarodnim scenama pokazali su da ova pjesma, iako duboko ukorijenjena u bosanskohercegovačku tradiciju, svojom emocijom može doprijeti do ljudi različitih kultura i jezika.
Među najpoznatije sevdalinke ubrajaju se „Žute dunje“, „Emina“, „Kraj tanana šadrvana“, „Snijeg pade na behar na voće“, „Moj dilbere“ i mnoge druge pjesme koje su odavno prerasle okvire vremena u kojem su nastale.Svjetsko priznanje za bosanskohercegovačku pjesmu
Posebno mjesto u historiji sevdalinke zauzima decembar 2024. godine, kada je ova tradicionalna pjesma upisana na UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
To nije bilo tek još jedno priznanje koje se može dodati u protokolarne biografije kulturnih institucija i pojedinaca. Bio je to važan međunarodni čin prepoznavanja vrijednosti jednog kulturnog izraza koji se stoljećima stvarao, prenosio s generacije na generaciju i čuvao u porodičnim okupljanjima, mahalama, kafanama, na sijelima i koncertnim pozornicama.
UNESCO-ovo priznanje predstavlja potvrdu da sevdalinka nije samo naša uspomena na neka prošla vremena. Ona je živa kulturna baština, vrijednost koju Bosna i Hercegovina dijeli sa svijetom, ali za koju prije svega ima odgovornost da je sačuva.
Važno je razumjeti da upis na ovu listu nije nagrada koja se jednom dodijeli, fotografiše i potom odloži u arhivu. On podrazumijeva i obavezu očuvanja, prenošenja znanja, njegovanja tradicije i stvaranja uslova da se ta baština nastavi razvijati. Drugim riječima, međunarodno priznanje trebalo bi biti početak jedne ozbiljnije i dugoročnije kulturne politike.
A upravo tu počinje naša priča o odnosu prema sevdalinci.
Kada se završ Press konferencija, počinje zaborav
Koliko je upis sevdalinke na UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva doprinio njenoj boljoj promociji u vlastitoj zemlji?
Sudeći po onome što se dešava nakon tog historijskog priznanja, teško je ne zapitati se jesmo li zaista razumjeli njegov značaj.
Zvaničnicima iz institucija vlasti to je, čini se, poslužilo kao povod da se jednokratno pojave pred kamerama, daju nekoliko izjava, razmijene čestitke i naprave fotografije za službene arhive. A onda, kao da se ništa posebno nije dogodilo, sve se vratilo na staro.
Nema vidljivog zaokreta u odnosu prema sevdalinci. Nema sistemskog programa njenog očuvanja i promocije. Nema ozbiljnije i kontinuirane finansijske podrške udruženjima koja godinama rade na njenom afirmisanju. Nema prostora koji bi bio namijenjen svakodnevnom predstavljanju ove pjesme, njenom izučavanju, interpretaciji i prenošenju na mlađe generacije.
Kao da je UNESCO-ovo priznanje bilo samo još jedna zgodna prilika za protokolarno fotografisanje, a ne obaveza koja bi trebala pokrenuti kulturne institucije i nadležna ministarstva.
I tako sevdah i sevdalinka nastavljaju živjeti zahvaljujući prije svega ljudima koji ih nose u srcu. Onima koji ne čekaju da ih neko iz vlasti pozove, prizna ili finansijski podrži. Onima koji vlastitim trudom, slobodnim vremenom i često vlastitim novcem organizuju koncerte, festivale, druženja, promocije i druge sadržaje.
Entuzijazam pojedinaca umjesto sistemske podrške
Udruženje ljubitelja sevdaha „Sevdalinka“, Fondacija „Sevdah“, „Saray sevdah“, „Bosni u amanet“, Poštovaoci lika i djela Safeta Isovića, tuzlanska ekipa predvođena Ramizom Milkunićem, svojevremeno Fondacija Omera Pobrića i brojni drugi pojedinci i kolektivi, svojim su aktivnostima dali nemjerljiv doprinos očuvanju i promociji naše tradicionalne pjesme.
To su ljudi koji su godinama ulagali svoje znanje, vrijeme, energiju i sredstva kako bi sevdalinka ostala prisutna u javnom prostoru. Organizovali su manifestacije, koncerte, susrete sevdalija, promocije albuma, njegovali sjećanje na velikane sevdaha i pružali priliku mlađim interpretatorima da pokažu svoje umijeće.
Njihov doprinos nije samo kulturni nego i nacionalni, u najširem smislu te riječi. Jer čuvajući sevdalinku, čuvaju jedan od najprepoznatljivijih izraza historijskog i kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine.
„Sevdalinko u srcu te nosim“ u Tuzli, „Sevdah fest“ u Bihaću i Mostaru, festival „Ilidža“ u Sarajevu i brojne druge manifestacije svjedoče da u našoj zemlji još postoje ljudi koji razumiju šta sevdalinka znači i koliko je važno da ona živi.
Ali, koliko god njihov trud bio vrijedan, on ne može zamijeniti obavezu države i njenih institucija.
Entuzijazam je pokretač, ali ne može biti trajni model finansiranja kulturne baštine. Ne može se od ljudi koji rade volonterski očekivati da sami snose troškove zakupa prostora, ozvučenja, organizacije koncerata, putovanja izvođača, promocije i svih drugih aktivnosti potrebnih za ozbiljnije predstavljanje sevdalinke.
Za takav posao potrebna je institucionalna podrška, jasna strategija i dugoročno planiranje.
A gdje su nadležna ministarstva?
Bosna i Hercegovina ima državni nivo vlasti, entitete, Brčko distrikt, kantone i brojne institucije koje u svojim nadležnostima imaju kulturu, obrazovanje i zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa.
Zar je toliko teško osmisliti zajednički program kojim bi se, nakon UNESCO-ovog priznanja, okupili svi oni koji sevdalinku stvaraju, izvode, istražuju i promovišu?
Zašto se ne bi ustanovila državna manifestacija posvećena sevdalinci, koja bi svake godine okupljala najbolje interpretatore, muzičare, istraživače, pjesnike i kulturne radnike iz Bosne i Hercegovine i inostranstva?
Zašto se ne bi organizovao državni festival sevdalinke, uz učešće svih generacija, od afirmisanih interpretatora do mladih ljudi koji tek otkrivaju ljepotu ove pjesme?
Zašto se ne bi obezbijedila redovna budžetska sredstva za udruženja koja se bave njenim očuvanjem i promocijom, umjesto da ona iz godine u godinu zavise od pojedinačnih donacija, povremenih sponzorstava i dobre volje ljudi koji razumiju njihov rad?
Zašto se ne bi riješilo i pitanje prostora u kojem bi sevdalinka imala svoj stalni dom?
Ne govorimo ovdje o nekom nedostižnom projektu niti o megalomanskoj investiciji. Govorimo o kulturnom centru ili multimedijalnom prostoru u kojem bi se svakodnevno mogli organizovati koncerti, muzičke radionice, predavanja, okrugli stolovi, promocije knjiga i albuma, susreti sa starim majstorima sevdaha i predstavljanje mladih izvođača.
Takav prostor mogao bi biti mjesto susreta tradicije i savremenosti, mjesto na kojem bi se čuvali tonski i videozapisi starih interpretacija, prikupljale priče o nastanku pjesama, istraživala njihova historija i stvarali uslovi za njihovo prenošenje budućim generacijama.
Bio bi to i nezaobilazan sadržaj turističke ponude Bosne i Hercegovine.
Zamislimo samo koliko bi značilo da turisti iz različitih dijelova svijeta, osim obilaska naših historijskih znamenitosti, imaju priliku svakodnevno prisustvovati koncertima sevdalinke, upoznati njenu historiju, čuti priče o njenim velikanima i doživjeti dio one emocije koja je stoljećima oblikovala bosanskohercegovački kulturni prostor.
To bi bila promocija Bosne i Hercegovine na najljepši mogući način. Bez velikih političkih parola, bez skupih reklamnih kampanja i bez potrebe da se bilo kome objašnjava šta je naša zemlja. Dovoljno bi bilo da se čuje sevdalinka.
Sevdalinka treba biti dio obrazovnog procesa
Posebnu pažnju trebalo bi posvetiti mladim generacijama.
Sevdalinka se ne može sačuvati samo koncertima i povremenim festivalskim nastupima. Ona mora postati dio svakodnevnog kulturnog odrastanja djece i mladih.
U tom smislu, potrebno je ozbiljnije razmotriti njeno zastupljivanje u nastavnim programima muzičke kulture, prilagođeno uzrastu učenika. Ne da bi se djeca prisiljavala da vole ono što im se ponudi, nego da bi im se omogućilo da upoznaju vlastitu muzičku tradiciju, njene najznačajnije autore, interpretatore, melodije i historijski kontekst.
Kako ističe Mesud Kreštalica, jedan od sarajevskih sevdalija:
-Ja nemam ništa protiv Mocarta, Betovena i drugih klasika koje izučavaju mladi u svojim školskim programima. Međutim, naša tradicionalna pjesma sevdalinka zaslužuje da se u većem obimu nađe u školskim programima svih uzrasta, jer ako mi svom kulturnom blagu ne budemo posvećivali dovoljno pažnje, neko će se drugi našim blagom ‘kititi’.
U tim riječima sadržana je suština problema.
Nije dovoljno da djeca za sevdalinku čuju tek usput, na nekoj školskoj priredbi ili svečanosti. Potrebno je da je upoznaju, razumiju i dožive kao dio vlastitog kulturnog naslijeđa.
Jer ono što ne prenesemo mladima, teško ćemo sačuvati za budućnost.
Kad sevdalije moraju plaćati da bi pjevale
A kako se pojedine institucije odnose prema sevdahu i sevdalinci možda najbolje ilustruje primjer jedne sarajevske općine koja je, za koncert sevdaha upriličen povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine, sevdalijama naplatila korištenje sale, dok se na samom koncertu nije pojavio niko od zvaničnika vlasti.
Zamislite taj apsurd!
Ljudi koji čuvaju i promovišu jednu od najvažnijih kulturnih vrijednosti ove zemlje, uoči obilježavanja njenog državnog praznika, moraju platiti prostor da bi svojim sugrađanima poklonili večer sevdaha. A oni koji bi trebali prepoznati značaj takvog događaja i pružiti mu podršku, nemaju vremena ni da mu prisustvuju.
Naravno, nije problem u tome što se za korištenje određenog prostora primjenjuju propisana pravila i tarife. Problem je u nedostatku sluha da se napravi izuzetak ili partnerski odnos kada je riječ o manifestaciji koja promoviše kulturnu baštinu i obilježava jedan od najznačajnijih datuma u historiji države.
Teško je onda očekivati da će se udruženja koja rade na očuvanju sevdalinke osjećati kao partneri institucija vlasti. Mnogo više liči na to da su prepuštena sama sebi, dok se njihovi rezultati koriste onda kada nekome zatrebaju za protokolarne govore i fotografije.
Ne treba nam samo priznanje, nego i odgovornost
UNESCO-ova Reprezentativna lista nematerijalne kulturne baštine čovječanstva nije ukrasni spisak na kojem će se naše ime naći radi nacionalnog ponosa. Ona je i podsjetnik da kulturna baština pripada svima nama, ali da njeno očuvanje zahtijeva konkretan rad.
Zato bi bilo krajnje vrijeme da nadležna ministarstva kulture, na svim nivoima vlasti, izađu iz okvira povremenih čestitki i protokolarnih saopćenja i počnu raditi ono zbog čega postoje.
Potrebno je usvojiti dugoročan program zaštite i promocije sevdalinke, predvidjeti posebne budžetske stavke, raspisivati redovne javne pozive za podršku udruženjima, finansirati istraživačke i izdavačke projekte, pomoći organizaciju festivala i koncerata te stvoriti uslove za osnivanje stalnog centra sevdaha.
Potrebno je organizovati manifestacije na državnom nivou, povezati kulturne institucije, javne servise, obrazovne ustanove i udruženja sevdalija, a posebno podržati međunarodnu promociju naše tradicionalne pjesme.
Nije dovoljno da se jednom godišnje neko sjeti sevdalinke.
Ona zaslužuje da bude prisutna tokom cijele godine, u našim školama, kulturnim centrima, medijima, turističkim programima i javnom životu.
I još nešto: očuvanje sevdalinke ne znači njeno zatvaranje u prošlost. Ona mora ostati živa, otvorena za nove interpretacije, muzičke izraze i kreativne iskorake, ali uz poštovanje njene autentičnosti, historije i prepoznatljivog duha. Tradicija koja se ne razvija može postati muzejski eksponat, a sevdalinka to ne smije postati.
Svijet je prepoznao vrijednost naše pjesme. Prepoznali su je ljudi koji možda ne razumiju svaku riječ njenih stihova, ali razumiju emociju koju ona nosi.
A mi?
Hoćemo li i dalje čekati da nam neko iz svijeta potvrdi vrijednost onoga što imamo, a onda se zadovoljiti time da se fotografišemo uz priznanje?
Za institucije vlasti upis sevdalinke na UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, čini se, još uvijek je samo jedna recka u kalendaru njihovog obnašanja vlasti. Još jedan lijep podatak za službene biografije i prigodne govore.
A sevdalinka nije zaslužila da bude samo protokolarna tema.
Ona je mnogo više od pjesme.
Ona je dio našeg pamćenja, našeg identiteta i našeg odnosa prema svijetu. U njenim stihovima žive generacije koje su prošle, ali i one koje tek dolaze. Ona je dokaz da se kulturna vrijednost jednog naroda ne mjeri samo njegovim materijalnim bogatstvom nego i onim što je u stanju stvoriti, sačuvati i ostaviti budućnosti.
Zato bi se nadležni trebali zapitati: kakvu poruku šaljemo svijetu kada se ponosimo UNESCO-ovim priznanjem, a istovremeno ne činimo dovoljno da sevdalinka dobije prostor, sredstva i pažnju koju zaslužuje?
Džaba nam što je sevdalinka na UNESCO-ovoj Reprezentativnoj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva ako je nema u našim svakodnevnim životima, ako je ne njegujemo u školama, ako ne podržavamo one koji je čuvaju i ako ne stvaramo uslove da je upoznaju generacije koje dolaze.
Jer, sevdalinka nije samo ono što smo naslijedili od svojih predaka. Ona je i ono što smo dužni ostaviti svojim potomcima.
A šta je nama sevdalinka?
Ako je pitamo srcem – mnogo više od pjesme.
Ako je pitamo institucijama vlasti – bojim se da je za mnoge još uvijek samo zgodna prilika za fotografisanje.
I to je, nažalost, Bosna i Hercegovina.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.