Sve je manje spontanih komšijskih posjeta, poziva na kafu, druženja i onih iskrenih razgovora uz koje se nekada dijelila i radost i tuga.
Sve manje imamo vremena jedni za druge, a sve više razloga da se bavimo tuđim životima.
Kao da smo, negdje usput, izgubili osjećaj za komšiju, prijatelja, čovjeka koji živi pored nas. Umjesto da nam bude važno kako je on, sve češće nas zanima šta ima, koliko zarađuje, šta je kupio, gdje putuje i odakle mu sve to.
Odakle mu novo auto?
Kako može svake godine ići na more?
Kako je uspio kupiti novi namještaj, obnoviti kuću, urediti avliju?
Od čega je napravio sprat na kući?
Pitanja se nižu, a odgovori se najčešće traže u vlastitim pretpostavkama, sumnjama i konstrukcijama. Malo ko pogleda u vlastitu avliju, prebroji svoje mogućnosti i razmisli o tome šta bi sam mogao učiniti da popravi vlastiti život. Mnogo je lakše noge lomiti obilazeći tuđe avlije i zagledajući šta se dešava preko komšijskog plota.
Zavist je čudna i opasna ljudska osobina.
Neprimjetno se uvlači u čovjekovu dušu, nagriza njegov mir i oduzima mu sposobnost da se raduje. Ona ne mora uvijek biti glasna. Ponekad se krije iza lažnog osmijeha, kurtoaznog čestitanja, naizgled bezazlenog pitanja ili komentara izgovorenog uz kafanskim stolom. Često je prepoznamo tek onda kada shvatimo da nekome nije teško zbog vlastitih problema, nego mu smeta što drugome ide bolje.
Zavist ne boli samo zato što neko drugi nešto ima. Ona boli zato što čovjek tuđe uspjehe doživljava kao vlastiti poraz. Umjesto da u njima vidi podsticaj i dokaz da se trudom nešto može postići, on ih pretvara u razlog za nezadovoljstvo. Ne pita se šta može naučiti od uspješnijeg, nego kako da umanji njegov uspjeh, pronađe mu manu ili posumnja u način na koji je do njega došao.
Upravo tu počinje ona opasnija strana ljudske zavisti – zloba. Jer, dok je zavist osjećanje koje čovjek može prepoznati i pokušati savladati, zloba je trenutak kada tuđe dobro prestaje biti samo razlog za vlastitu nelagodu i postaje nešto što bi trebalo pokvariti, umanjiti ili uništiti.
Nekada smo se znali iskreno obradovati komšijskom uspjehu. Ako bi neko kupio automobil, završio kuću, zaposlio dijete, oženio sina, udavao kćerku ili ostvario nešto što je dugo želio, radovali smo se zajedno s njim. Njegova sreća bila je i naša radost. Znalo se otići, čestitati, nazdraviti i poželjeti da mu bude još bolje.
Danas, nažalost, kao da se ta ljudska osobina sve više gubi. Umjesto iskrene čestitke, često se čuje: „Lako je njemu“, „Ko zna kako je do toga došao“, „Vidjet ćemo dokle će tako“, ili ono najgore – šutnja iza koje se krije nezadovoljstvo što je nekome pošlo za rukom ono što nama nije.
A kada se dogodi neuspjeh, kada posao propadne, kada se čovjek nađe u problemima, kada mu se izjalovi plan ili ga zadesi neka životna nedaća, tada se kod pojedinaca pojavi nešto što bi se teško moglo nazvati ljudskošću. Umjesto da pruže ruku, ponude riječ utjehe ili barem prešute tuđu muku, oni u sebi osjete zadovoljstvo.
Kao da su jedva dočekali da se onaj kome su zavidjeli konačno spotakne.
Tada na površinu ispliva ona stara, ružna i nimalo bezazlena krilatica: „Nek komšiji crkne krava!“
Nije važno što ni nama od toga neće biti bolje. Nije važno što će komšija ostati bez nečega od čega je živio, što će njegova porodica imati problem više i što će se možda naći u još težoj situaciji. Važno je samo da njemu ne bude bolje nego nama. Ako već ne možemo imati više, neka ni on nema. Ako se mi ne možemo radovati, neka se ni drugi ne raduju.
Kakav apsurd!
Čovjek pristaje da bude nesretan samo da bi bio siguran da ni neko drugi nije sretan.
Šta nas je dovelo do takvog moralnog sunovrata?
Jesu li to godine neizvjesnosti, borba za preživljavanje, društvene nepravde, osjećaj da se trud ne isplati i da se uspjeh često ne vrednuje prema radu i poštenju? Možda je sve to pomalo uticalo na stvaranje ambijenta u kojem se ljudi sve češće međusobno upoređuju, takmiče i mjere onim što posjeduju.
Ali nijedna životna teškoća ne može biti opravdanje za gubitak ljudskosti. Siromaštvo nije sramota, ali je velika nesreća kada čovjek, zbog vlastitog nezadovoljstva, počne priželjkivati tuđu nesreću. Nije problem što neko ima više od nas. Problem je kada zbog toga izgubimo mir, dostojanstvo i sposobnost da drugome poželimo dobro.
Posebno zabrinjava činjenica da se takav odnos prema drugima prenosi i na mlađe generacije. Djeca ne uče samo iz onoga što im govorimo nego, mnogo više, iz onoga što svakodnevno gledaju. Ako u kući slušaju kako roditelji omalovažavaju komšiju zbog njegovog uspjeha, kako se raduju njegovim problemima i traže mu mane, teško je očekivati da će izrasti u ljude koji će znati cijeniti tuđu sreću.
A komšija nije naš protivnik. Nije njegov uspjeh naša propast, niti je njegova nesreća naša pobjeda. Naprotiv, komšiluk bi trebao biti prvo mjesto na kojem se prepoznaju ljudska solidarnost, razumijevanje i međusobna podrška. Jer, nikada ne znamo kada će nama zatrebati upravo ona ruka koju smo jučer odbili pružiti drugome.
Valjalo bi se zato češće podsjećati na jednu jednostavnu, ali životno važnu istinu: ako ljudima oko nas nije dobro, ni nama dugoročno neće biti dobro. Možemo imati lijepu kuću, skup automobil, uređenu avliju i pun novčanik, ali ako živimo među nezadovoljnim, zavađenim i nesretnim ljudima, teško ćemo pronaći istinski mir. Čovjek nije ostrvo. Njegov život isprepleten je sa životima drugih ljudi, a sigurnost i zadovoljstvo jedne zajednice počivaju upravo na tome koliko su njeni članovi spremni jedni drugima pomoći.
Zato bi bilo mnogo bolje da umjesto pitanja „Odakle njemu?“ sebi postavimo pitanje „Šta ja mogu učiniti da i meni bude bolje?“. Umjesto da čekamo komšijin neuspjeh, pomozimo mu kada mu je teško. Umjesto da mu zavidimo na uspjehu, čestitajmo mu. Umjesto da se hranimo tuđom nesrećom, pokušajmo pronaći razlog za vlastitu radost.
Jer, na kraju krajeva, komšijina sreća ne oduzima ništa od naše. Njegova puna avlija ne znači da je naša praznija, niti njegov uspjeh umanjuje vrijednost onoga što smo sami postigli.
Možda bismo, kada bismo se malo više radovali tuđoj sreći, a manje bavili tuđim životima, imali i više vlastitog zadovoljstva.
I zato, neka nam ona stara izreka „Nek komšiji crkne krava“ posluži kao upozorenje, a ne kao životno načelo. Jer, kada počnemo priželjkivati da drugome bude gore kako bismo se mi osjećali bolje, tada smo već izgubili mnogo više od komšijske krave.
Izgubili smo dio sebe.
A to je, valjda, najveći životni gubitak.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.