„Ne volim Bosnu! Ne navijam za reprezentaciju Bosne i Hercegovine! Bosna je muslimanska država!“
Halo, hajvanu, probudi se!
U ovoj si zemlji rođen. Ovdje su ti preci živjeli, ovdje ti je rodna kuća, ovdje ti djeca odrastaju, ovdje su ti porodica, prijatelji i uspomene, ovdje su grobovi onih koji su ti ostavili ime i prezime. I opet ti je neka druga, daleka domovina draža od one koja te je othranila.
Pa kakav je to mentalni sklop? Kakva je to potreba da se odričeš vlastitog doma kako bi dokazao pripadnost nekom drugom?
Nema, bolan, rezervne domovine. Baš kao što nema ni rezervne majke!
Možeš imati dva pasoša, živjeti na dvije adrese, voljeti druge zemlje, poštovati njihove narode i običaje. Ali ne možeš promijeniti vlastito porijeklo samo zato što ti se ne sviđa ono što jesi. Još manje možeš mržnjom prema vlastitoj zemlji dokazivati ljubav prema nekoj drugoj.
I da razjasnimo: Bosna i Hercegovina nije isključivo ni muslimanska, ni srpska, ni hrvatska zemlja. Ona je dom Bošnjaka, Srba, Hrvata, Jevreja, Roma i svih drugih ljudi koji u njoj žive. Njena različitost nije slabost. Ona je dio njenog identiteta i bogatstva.
Zar je toliko teško razumjeti da nečija ljubav prema Bosni ne ugrožava ničiju ljubav prema Srbiji ili Hrvatskoj?
Kada odem u Zagreb, dočekaju me riječima: „Evo naše Bosanke!“ Kada odem u Beograd, ponovo sam njihova Bosanka. Gdje god da se pojavim, Bosnu nosim sa sobom. A kada u vlastitoj zemlji poželim da se izjasnim kao Bosanka, moj identitet postaje administrativni problem.
Ustavne kategorije mogu određivati prava i način političkog predstavljanja, ali ne mogu izbrisati ono što čovjek osjeća da jeste.
Ako mogu biti Francuzi u Francuskoj, Italijani u Italiji, Crnogorci u Crnoj Gori, Makedonci u Sjevernoj Makedoniji, zašto bi Bosanac u Bosni i Hercegovini morao objašnjavati da postoji?
Ja ne želim pripadati nikome po naredbi. Ne želim da mi iko određuje čija sam i ko sam prema nečijoj političkoj računici. Bit ću svoja. Žena, majka, umjetnica i, prije svega, čovjek koji ljude dijeli na dobre i loše, a ne na podobne i nepodobne prema imenu, vjeri ili nacionalnosti.
Osuđivat ću zlo, bez obzira na to s koje strane dolazi. Podržavat ću dobro, bez obzira na to ko ga čini. Ako je to nekome grijeh, neka bude. Svoje ću račune položiti pred Onim Najvećim i Najpravednijim, a svako od nas neka se pobrine za vlastitu dušu i vlastita djela.
Ali imam posebno pitanje za one koji vode ovu državu, a javno poručuju da je ne vole, da im ne pripada ili da je ne smatraju svojom. Ko preuzima odgovornost za javnu funkciju, dužan je poštovati ustavni poredak, prava svih građana i institucije države koju predstavlja. Političko neslaganje je legitimno. Osporavanje tuđeg prava na dom i ravnopravnost nije.
Domovina nije privatno vlasništvo nijednog naroda, stranke niti političara. Ona pripada ljudima koji u njoj žive, rade, podižu djecu i sahranjuju svoje najmilije.
Zato ne tražim da svi vole Bosnu na isti način. Ne tražim ni da svi misle kao ja. Tražim samo da niko svoju ljubav prema drugoj zemlji ne pretvara u prezir prema mojoj i da meni ne osporava pravo da svoju volim.
Ako ti je tuđa kuća draža od vlastite, to je tvoje pravo. Ali nemoj zbog toga rušiti kuću u kojoj i drugi žive.
Mi koji Bosnu volimo, sa svim njenim ranama, nepravdama, ljepotama i proturječnostima, imamo pravo da u njoj živimo mirno, dostojanstveno i ravnopravno.
Bez dozvole bilo čijeg nacionalizma.
Bez polaganja računa bilo čijoj politici.
I bez izvinjavanja zato što svoju domovinu nazivamo svojim imenom.
Jer Bosna nije rezervna domovina. Bosna je dom. A dom se ne voli zato što je savršen, nego zato što je naš.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.