Vijest da je Okružno javno tužilaštvo u Banjoj Luci otvorilo predmet na osnovu prijave predsjednika SDS-a Branka Blanuše zbog neovlaštenog snimanja i objavljivanja snimka na kojem se vidi s Igorom Dodikom, sinom predsjednika SNSD-a Milorada Dodika, na prvi pogled može djelovati kao dokaz da pravosudne institucije ipak rade svoj posao. Naivnim građanima takve vijesti mogu uliti nadu da pred zakonom niko nije nedodirljiv i da će svako ko prekrši zakon odgovarati za svoje postupke.
Međutim, problem nije u tome što se ispituju navodi o mogućem kršenju zakona. Svaka prijava koja ima zakonsko uporište zaslužuje da bude razmotrena, a eventualna odgovornost utvrđena u skladu sa zakonom. Problem je u nečemu mnogo ozbiljnijem: u očiglednom nesrazmjeru između revnosti koju institucije pokazuju u pojedinim predmetima i njihove nemoći, sporosti ili nedovoljne odlučnosti kada se suoče s mnogo krupnijim pitanjima od kojih zavise ustavni poredak, funkcionisanje institucija i opstanak Bosne i Hercegovine kao države.
Dok se javnosti predstavljaju predmeti koji se odnose na unutarstranačke odnose, navodne izborne manipulacije i međusobne obračune političkih aktera, građani s pravom postavljaju pitanje: gdje su rezultati pravosuđa kada je riječ o političkim djelovanjima kojima se osporavaju državne institucije, podriva ustavni poredak, dovodi u pitanje suverenitet zemlje i sistematski narušava povjerenje u Bosnu i Hercegovinu?
Godinama građani slušaju političke izjave, gledaju javne nastupe i svjedoče potezima pojedinih političkih funkcionera kojima se dovodi u pitanje autoritet državnih institucija, osporavaju odluke nadležnih organa i otvoreno zagovara političko udaljavanje od zajedničke države. Takve poruke ne ostaju samo na nivou političke retorike. Kada se pretvore u konkretne institucionalne poteze, one mogu imati ozbiljne posljedice po ustavni poredak, pravnu sigurnost i budućnost svih građana.
I šta se dešava?
Umjesto da javnost dobije jasne odgovore o tome šta je istraženo, koje su mjere poduzete, zašto određeni postupci traju godinama i kakvi su njihovi konačni ishodi, građani se prečesto suočavaju s institucionalnom šutnjom, dugotrajnim procedurama i osjećajem da se odgovornost završava tamo gdje počinju interesi moćnih političkih pojedinaca.
Naravno, nije svaki politički istup krivično djelo, niti se politička odgovornost smije poistovjećivati s krivičnom. Tužilaštva ne mogu i ne smiju procesuirati nekoga samo zato što zastupa stavove koji se drugima ne dopadaju. Ali kada postoje konkretne činjenice koje ukazuju na moguće kršenje zakona, ugrožavanje ustavnog poretka, zloupotrebu službenog položaja ili neizvršavanje zakonskih obaveza, onda se očekuje pravovremena, profesionalna i nepristrasna reakcija.
Upravo tu nastaje najveći problem: nije dovoljno da pravosuđe formalno otvara predmete; građani imaju pravo zahtijevati da ono djelotvorno postupa u svim predmetima u kojima postoje zakonski osnovi za djelovanje, bez obzira na političku moć osumnjičenih.
Ako se institucije mogu brzo pokrenuti kada je riječ o određenim međustranačkim odnosima, zašto javnost tako često nema osjećaj jednake odlučnosti kada je riječ o ozbiljnim napadima na institucije države? Ako je moguće pokazati inicijativu u predmetima koji privlače veliku medijsku pažnju, zašto je toliko teško uvjeriti građane da će se istom profesionalnom energijom pristupiti i slučajevima od daleko šireg javnog značaja?
To su pitanja na koja se ne može odgovoriti saopćenjima za javnost, protokolarnim izjavama ili pukim nabrajanjem otvorenih predmeta. Na njih se odgovara rezultatima.
Slučaj „Asim“, koji je otvorio pitanje navodnog namještanja unutarstranačkih izbora u SDA, pokazao je koliko pažnje javnost može posvetiti sumnjama u političke manipulacije i zloupotrebe stranačkih mehanizama. Takve pojave nisu beznačajne. Političke stranke imaju veliki utjecaj na izbor kadrova, raspodjelu političke moći i funkcionisanje javnih institucija, zbog čega i unutarstranačke nepravilnosti mogu imati šire društvene posljedice.
Ali upravo zato treba insistirati na jednakim aršinima.
Ako je važno istraživati moguće manipulacije u stranačkim izbornim procesima, onda je još važnije osigurati da se temeljito istražuju i eventualne zloupotrebe javnih funkcija, nezakonito trošenje budžetskog novca, politički pritisci na institucije i postupci koji mogu predstavljati ozbiljno kršenje ustavnog i pravnog poretka.
Nije prihvatljivo da se građanima stvara utisak kako institucije imaju dovoljno vremena, kadrovskih i finansijskih resursa da se bave pojedinim slučajevima koji dominiraju naslovnicama, dok se predmeti od suštinskog značaja za javni interes godinama razvlače ili ostaju bez uvjerljivog epiloga.
Nije problem što se istražuju stranačke „štele“. Problem je ako se istražuju samo one koje je politički ili medijski zgodno istraživati, dok se pred mnogo ozbiljnijim izazovima institucije povlače, oklijevaju ili pokazuju nedopustivu neefikasnost.
Zakon mora biti jednak za sve, a efikasnost pravosuđa ne smije zavisiti od toga ko je osumnjičeni, kojoj stranci pripada i kakvu političku moć posjeduje.
Posebno je porazna činjenica da se djelovanje institucija finansira novcem građana Bosne i Hercegovine, uključujući novac poreskih obveznika koji žive u svim dijelovima zemlje, pa i onih čiji politički predstavnici otvoreno osporavaju njene institucije ili dovode u pitanje njen opstanak.
Tužitelji, sudije i drugi nosioci pravosudnih funkcija imaju pravo na dostojanstvene plate, profesionalnu nezavisnost i zaštitu od političkih pritisaka. Njihova primanja nisu problem sama po sebi. Naprotiv, nezavisno pravosuđe zahtijeva profesionalne i materijalne uslove koji omogućavaju nepristrasan rad.
Ali visoka odgovornost podrazumijeva i visoka očekivanja.
Građani imaju pravo pitati šta dobijaju zauzvrat za novac koji izdvajaju za rad pravosudnih institucija. Koliko traje postupanje u predmetima od javnog značaja? Zašto se pojedini postupci odugovlače? Jesu li svi navodi koji ukazuju na moguća krivična djela ozbiljno razmotreni? Postoje li odgovornost i nadzor kada se utvrdi neopravdano nepostupanje ili profesionalni propust?
To nisu napadi na pravosuđe. To su legitimni zahtjevi javnosti koja finansira institucije i očekuje da one rade u njenom interesu.
A apsurd postaje još veći kada politički funkcioneri koji koriste javne resurse i primaju plate iz javnih budžeta svojim djelovanjem istovremeno osporavaju državu i institucije koje ih finansiraju. Ako neko smatra da državne institucije nemaju legitimitet, zašto učestvuje u njihovom radu, koristi njihove budžete i prima primanja iz javnih sredstava? Ako neko zagovara slabljenje zajedničke države, a političku moć gradi i održava zahvaljujući njenim resursima, zar javnost nema pravo zahtijevati jasnu političku i institucionalnu odgovornost?
Naravno, sama politička nedosljednost nije automatski krivično djelo. Ali eventualna zloupotreba javnih sredstava, prekoračenje ovlaštenja ili kršenje zakona ne mogu biti zaštićeni političkom funkcijom, stranačkom pripadnošću ili glasnom nacionalnom retorikom.
Javna funkcija nije privatna imovina. Budžet nije stranačka kasa. A država nije bankomat iz kojeg se uzima novac dok se istovremeno radi na slabljenju njenih institucija.
Kada pravosuđe godinama ne uspijeva uvjerljivo odgovoriti na ozbiljne izazove, posljedice se ne zaustavljaju na pojedinačnim predmetima. One zahvataju cijelo društvo.
Politički akteri dobijaju poruku da se politička korist može ostvarivati i onda kada se institucije države javno osporavaju, kada se produbljuju podjele i kada se povjerenje građana u pravni poredak sistematski narušava. Ako za takvo djelovanje nema vidljivih institucionalnih odgovora tamo gdje postoje zakonski osnovi za postupanje, stvara se uvjerenje da je politička moć važnija od zakona.
Takvo stanje pogoduje onima koji računaju na zamor građana, zaborav javnosti i beskonačno trajanje procedura.
Jer vrijeme u politici često radi za onoga ko želi oslabiti institucije. Dok se postupci odugovlače, odluke se provode, šteta se gomila, političke pozicije učvršćuju, a odgovornost postaje sve teže utvrditi. Na kraju se građanima ponudi poznato opravdanje: slučaj je složen, procedure traju, nadležnosti su podijeljene, a odgovornost se prebacuje s jedne institucije na drugu.
U međuvremenu, povjerenje u državu nastavlja slabiti.
Zato inertnost pravosuđa, kada je riječ o ozbiljnim pitanjima od javnog značaja, nije samo administrativni problem. Ona može postati faktor koji ohrabruje političku neodgovornost i produbljuje uvjerenje da za moćne ne važe ista pravila kao za obične građane.
Ne treba nam pravosuđe koje će djelovati samo onda kada je politički pritisak dovoljno jak ili kada slučaj postane medijski atraktivan. Treba nam pravosuđe koje će postupati na osnovu zakona i dokaza, dosljedno, stručno i bez straha od političkih posljedica.
Bosna i Hercegovina nije ničija privatna svojina. Nije vlasništvo jedne stranke, jednog naroda, jednog političkog lidera niti bilo koje interesne grupe. Ona pripada svim svojim građanima, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost.
Zbog toga se pitanje njenog ustavnog poretka, funkcionisanja državnih institucija i očuvanja pravnog sistema ne može svesti na dnevne političke obračune.
Kada se osporavaju odluke nadležnih državnih institucija, kada se javno najavljuju ili provode potezi koji bi mogli biti protivni ustavnom poretku, kada se eventualno zloupotrebljavaju javna sredstva za ostvarivanje partikularnih političkih ciljeva, tada se mora znati ko je nadležan, šta je poduzeo i kakav je rezultat njegovog postupanja.
Ako postoji osnov za krivičnu odgovornost, ona se mora utvrđivati u zakonitom postupku. Ako nema osnova za krivično gonjenje, javnost zaslužuje obrazloženo objašnjenje. Ako je riječ o političkoj odgovornosti, ona se mora tražiti kroz demokratske mehanizme i institucije. Ali ono što se ne smije prihvatiti jeste da ozbiljni problemi ostanu trajno zarobljeni između političkih izjava, institucionalne šutnje i međusobnog prebacivanja nadležnosti.
Posebno je važno da tužilaštva ne čekaju da posljedice postanu nepopravljive. Njihova dužnost nije da štite bilo koju političku opciju, nego da, u okviru svojih nadležnosti, ispituju postoje li elementi krivičnih djela i da na osnovu dokaza postupaju bez obzira na to ko bi mogao biti obuhvaćen istragom.
Isto tako, sudovi moraju osigurati da predmeti koji dođu pred njih budu riješeni u razumnom roku, uz puno poštovanje prava svih stranaka i načela pravičnog suđenja.
Ne tražimo presude po političkoj narudžbi. Ne tražimo da iko bude osuđen zato što se nekom ne sviđa njegova politika. Tražimo nešto mnogo jednostavnije, a za budućnost Bosne i Hercegovine mnogo važnije: da zakon bude iznad politike, da institucije rade svoj posao i da niko ne bude zaštićen samo zato što je moćan.
Najveća opasnost za Bosnu i Hercegovinu nije samo u postojanju političkih snaga koje osporavaju njene institucije i produbljuju podjele. Opasnost je i u mogućnosti da takve snage s vremenom zaključe kako mogu djelovati bez ozbiljnih posljedica.
Kada se političke prijetnje ponavljaju, a institucionalni odgovori izostaju ili ne daju uvjerljive rezultate, šalje se poruka da je država slaba, da su njene institucije nemoćne i da se upornost u osporavanju zajedničkog pravnog poretka može isplatiti.
Takva poruka ohrabruje one koji žele nastaviti istim putem, a obeshrabruje građane koji vjeruju u pravnu državu, jednakost pred zakonom i demokratsku budućnost Bosne i Hercegovine.
Zato nije dovoljno da se tužilaštva povremeno oglase otvaranjem nekog predmeta. Nije dovoljno da sudovi imaju uredne statistike ako se iza njih kriju neriješeni problemi od ključnog značaja za javni interes. Nije dovoljno ni da se institucije pozivaju na svoju nezavisnost ako javnost nema razloga vjerovati da tu nezavisnost koriste za dosljednu i nepristrasnu primjenu zakona.
Nezavisnost pravosuđa nije privilegija institucija da rade bez pitanja. Ona je garancija građanima da će pravda biti moguća i onda kada je politički moćni pokušavaju izbjeći.
Zato je krajnje vrijeme da se prestane stvarati privid efikasnosti kroz pojedinačne predmete, dok se zanemaruju šira pitanja institucionalne odgovornosti. Potrebni su jasni kriteriji postupanja, odgovornost za neopravdana odugovlačenja, transparentnost u granicama koje dopušta zakon i jednaka spremnost da se ispituju svi osnovani navodi, bez obzira na političku težinu onih na koje se odnose.
Jer država se ne brani samo govorima, zastavama i deklaracijama. Država se brani institucijama koje funkcionišu, zakonima koji se primjenjuju i odgovornošću koja ne prestaje na vratima političkih kabineta.
Dok se javnost zabavlja pojedinačnim aferama, dok se političke stranke međusobno optužuju, a pravosudne institucije ne daju uvjerljive odgovore na najvažnija pitanja, oni koji potkopavaju povjerenje u Bosnu i Hercegovinu nastavljaju koristiti prostor koji im takvo stanje ostavlja.
A taj prostor nije nastao sam od sebe. On se širi svaki put kada institucija ne objasni zašto nije postupila, kada se predmet neopravdano odugovlači, kada se odgovornost prebacuje na drugu adresu i kada građani izgube vjeru da zakon može dosegnuti i politički najmoćnije.
Zato pitanje više nije samo zašto se pojedini predmeti otvaraju brzo, a drugi sporo. Pitanje je kakvu poruku pravosudni sistem šalje društvu svojim ukupnim djelovanjem.
Ako se građanima čini da se mnogo energije troši na političke i međustranačke obračune, dok se ozbiljni izazovi ustavnom poretku dočekuju bez uvjerljivih rezultata, onda je odgovornost pravosuđa i njegovih nadzornih mehanizama da taj utisak razjasne činjenicama, a ne da ga odbacuju kao političku kritiku.
Od tužilaštava i sudova ne tražimo da budu ni bošnjački, ni hrvatski, ni srpski, ni stranački. Tražimo da budu profesionalni, nezavisni i dosljedni. Da ne biraju predmete prema političkoj pogodnosti, nego da postupaju prema zakonu i dokazima. Da štite prava svakog čovjeka, ali i da ozbiljno shvate svaku osnovanu sumnju na zloupotrebu vlasti i ugrožavanje ustavnog poretka.
Jer ako oni koji su plaćeni novcem građana ne budu spremni da odgovorno i djelotvorno obavljaju svoje dužnosti, ko će osigurati da politička moć ne postane zamjena za zakon?
Ako institucije ne budu reagovale onda kada za to postoje zakonski osnovi, ko će spriječiti da neodgovornost postane pravilo, a urušavanje povjerenja u državu svakodnevna pojava?
I, konačno, ako se oni koji javno osporavaju državu istovremeno koriste njenim budžetima, njenim institucijama i novcem njenih građana, a izostane odgovarajuća institucionalna reakcija na eventualna kršenja zakona, ko će građanima objasniti gdje prestaje politička borba, a počinje odgovornost prema državi?
Bosna i Hercegovina ne smije biti država u kojoj su institucije snažne prema slabima, a oprezne prema moćnima. Ne smije biti zemlja u kojoj se zakoni primjenjuju selektivno, a politički položaj postaje štit od odgovornosti.
Jer kada pravosuđe ne uspijeva uvjeriti građane da je zakon jednako dostupan svima, tada ne slabi samo ugled tužilaštava i sudova. Slabi povjerenje u cijelu državu.
A oni koji na takvom stanju politički profitiraju dobijaju upravo ono što im je potrebno: vrijeme, prostor i uvjerenje da mogu nastaviti bez ozbiljnih posljedica.
Dok se pravosuđe bavi onim što je lakše, vidljivije ili politički manje rizično, oni koji potkopavaju Bosnu i Hercegovinu mogu steći utisak da im niko neće stati na put.
I zato se moramo zapitati: hoće li pravosudne institucije konačno pokazati da su dorasle svojoj ustavnoj i zakonskoj ulozi ili će nastaviti posmatrati kako se povjerenje u državu troši, dok građani uredno plaćaju račun za njihovo postojanje?
Jer država nije ugrožena samo onda kada je neko otvoreno napada. Ugrožena je i onda kada oni koji su dužni da je štite ne pokažu da su spremni i sposobni provoditi zakon.
Rasturačima Bosne i Hercegovine ne smije se stati na put samo riječima. Ali im se ne smije dozvoliti ni da zaključe kako im niko ne može stati na put.
Vrijeme je da pravda prestane biti pitanje političke pogodnosti, a postane ono što mora biti u svakoj ozbiljnoj državi: jednako pravo i jednaka odgovornost za sve.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.