Postoje knjige koje čitamo i knjige koje nas pročitaju. One prve zatvorimo kada stignemo do posljednje stranice, a one druge nastavljaju živjeti u nama dugo nakon što smo ih odložili na policu. Upravo u toj razlici pronalazim odgovor na pitanje zašto me klasici privlače mnogo više od velikog dijela savremene književnosti.
Ja sam, iskreno, dijete književnih klasika. Njihovih velikih misli, dubokih karaktera, moralnih dilema i rečenica koje ne moraju biti glasne da bi odjekivale. Volim književnost koja čovjeka ogoli do njegove suštine, koja se ne plaši patnje, ljubavi, grijeha, časti, izdaje i smrti. Književnost koja zna da je ljudska duša najkomplikovaniji roman ikada napisan.
Kod klasika me ne privlači samo jezik, stil ili književna vrijednost. Privlači me njihova sposobnost da kroz pojedinačnu sudbinu progovore o univerzalnom čovjeku. Dostojevski nas vodi u najdublje odaje ljudske savjesti. Tolstoj nas suočava s ljubavlju, društvom i moralnom odgovornošću. Andrić nas uči da iza svakog čovjeka postoji priča koju ne možemo razumjeti ako poznajemo samo njegovu spoljašnjost. Šantić nas podsjeća da se čovjekova veličina ne mjeri onim što posjeduje, nego onim što je spreman osjećati i dati.
Njihova djela pripadaju drugim vremenima, ali njihove istine pripadaju svakom vremenu.
Velika književnost ne zastarijeva zato što se ljudska duša ne mijenja onoliko koliko se mijenja svijet oko nje.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.