Miralem Bašić, virtuoz na tamburici, i Sejo Avdić, bubnjar, bili su, u vremenu iza nas, prepoznatljiv i gotovo zaštitni znak Narodnog orkestra bosanskohercegovačke televizije.
Njihovo prijateljstvo, međutim, odavno je prevazišlo okvire zajedničkog muziciranja. Godine provedene na probama, koncertnim pozornicama, televizijskim emisijama, festivalima i brojnim drugim nastupima povezale su ih na način koji se teško može opisati samo riječju – kolege. Postali su prijatelji, ljudi koji dijele uspomene, radosti, ali i one male životne priče koje se godinama talože i ostaju kao dragocjen dio zajedničkog sjećanja.
-Naše probe, nastupi u televizijskim emisijama ili na nekim drugim, festivalskim feštama, nešto je što će, ma gdje sutra bili, teško otići iz naših srca, kaže Miralem Bašić. Adrenalin u srcu poraste kada ispred sebe vidiš razdragane ljude koji se opuštaju uz pjesme koje izvodimo. Kada sam svojevremeno, kao mladić, zasvirao na pozornici uz kolege iz Tamburaškog orkestra Kulturno-umjetničkog društva „UNIS“ iz Vogošće, nisam ni slutio da će muzika obilježiti moj život i da sve do današnjih dana tamburicu neću ispuštati iz ruku.
Za Miralema i Seju muzika nikada nije bila samo posao. Bila je i ostala način života, prostor u kojem su se susretali ljudi, rađala prijateljstva i čuvale uspomene. Posebno mjesto u njihovom muzičkom opusu zauzima sevdalinka – tradicionalna bosanskohercegovačka pjesma, u kojoj su pronalazili i umjetnički izazov i duboku emotivnu povezanost sa zavičajem i ovdašnjim načinom života.
Kao članovi Narodnog orkestra bosanskohercegovačke televizije, imali su priliku da svojim muziciranjem sevdalinku približe brojnim slušateljima i gledateljima. Svirajući je s osjećajem, znanjem i poštovanjem prema njenoj tradiciji, bili su dio generacije muzičara koja je znala da sevdalinka nije samo pjesma – ona je svojevrsno svjedočanstvo o ljudima, njihovim ljubavima, čežnjama, radostima i životnim sudbinama.
Upravo zato njihova druženja ni danas ne prestaju kada se ugase televizijske kamere ili završe koncertni nastupi. Sejo Avdić i druge kolege sa kojima je Miralem svirao, a sa nekima i danas zasvira, postali su dio njegove svojevrsne muzičke porodice. Viđaju se i izvan poslovnih i muzičkih aranžmana, uz „čašicu razgovora“ prebiru po uspomenama i prisjećaju se vremena kada se mnogo više sviralo uživo, kada su probe znale potrajati, a pjesma okupljala ljude oko istih vrijednosti.
-Sejo i ostale kolege postali su dio moje porodice, kaže Miralem. I danas se, kada god imamo priliku, družimo, razgovaramo i tabirimo o svemu onome kroz šta smo u vremenu iza prolazili. Lijepo je kada čovjek poslije toliko godina može sjesti sa prijateljem i prisjetiti se ljudi, pjesama, nastupa i svega što smo zajedno doživjeli.
A takva druženja, gotovo po nekom nepisanom pravilu, rijetko završe samo razgovorom.
-Naravno, te rasprave rijetko prođu a da u ruke ne uzmemo svoje instrumente i štošta zasviramo za svoju dušu, dobacio je Sejo Avdić.
I upravo u toj rečenici možda je sadržana sva suština njihovog dugogodišnjeg druženja. Kada se sretnu dvojica muzičara koji su zajedno prošli decenije, instrumenti ponovo pronađu svoj put do ruku, a pjesma sama dođe. Nije tada važno ima li publike, reflektora, televizijskih kamera ili najave programa. Dovoljni su prijatelji, instrumenti i melodija koju obojica nose duboko u sebi.
A kada se začuju prvi taktovi sevdalinke, čini se da se na trenutak vrate i godine kada su kao članovi Narodnog orkestra BiH Televizije svojim umijećem čuvali i promovisali ljepotu bosanskohercegovačke muzičke tradicije.
Vrijeme je promijenilo mnogo toga, ali nije promijenilo njihovu ljubav prema pjesmi niti prijateljstvo koje je izraslo iz zajedničke ljubavi prema muzici. Zato Miralem Bašić i Sejo Avdić i danas, kada se sretnu, imaju o čemu razgovarati – ali i šta zasvirati.
Za svoju dušu. I za uspomene koje, baš kao dobra sevdalinka, ne blijede.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.