Godinama kasnije, neposredno prije svog vjenčanja i sa nepunih 20 godina, donijela je odluku koja će potpuno promijeniti njen život, ali i odnos sa najbližima: prihvatila je islam.
O svojoj potrazi za Bogom, odrastanju između dvije vjere, reakciji roditelja, hidžabu, braku i pitanju koje joj se vjerovatno mnogo puta postavljalo, da li je zbog nove vjere prestala da bude Srpkinja, Ana je govorila u emisiji “Priče povratka” na platformi IslamEdu.
Njena priča, međutim, nije počela ni brakom ni upoznavanjem budućeg supruga muslimana. Kako kaže, pitanja o vjeri počela je da postavlja mnogo ranije.
Sve je počelo dok je bila dijete
Ana kaže da je ozbiljnije počela da razmišlja o Bogu sa 12 godina, tokom NATO bombardovanja 1999. godine. U isto vrijeme njena majka suočavala se sa ozbiljnom bolešću, pa su strah, neizvijesnost i mogućnost gubitka za jednu djevojčicu odjednom postali mnogo stvarniji.
Pokušavala je da odgovore pronađe u hrišćanstvu. Odlazila je u crkvu, postila i četiri godine pohađala vjeronauku, ali, prema njenim riječima, nije uspijevala da pronađe ono za čim je tragala.
Istovremeno je odrastala u Novom Pazaru, među prijateljicama muslimankama, a upravo je njihov odnos prema vjeri počeo da privlači njenu pažnju.
– Na njihovim licima vidjela sam sreću, ispunjenost i mir. Bile smo djeca, ali se ta iskrenost i ljubav mogla primijetiti, ispričala je Ana.
Kasnije se od vjere udaljila, ali je jedan događaj ponovo otvorio pitanja koja je pokušavala da ostavi iza sebe.
Smrt školskog druga bila je prekretnica
Iznenada je preminuo njen školski drug, mladić sa kojim je godinama sjedila u istoj učionici i odrastala. Na njegovoj sahrani prvi put je, kaže, ozbiljno pomislila da je na njegovom mjestu mogla da bude ona.
– Samo mi je proletjela misao da sam na njegovom mjestu mogla biti ja. Pitala sam se šta sam pripremila i čime bi Bog bio zadovoljan. Tada sam sebi rekla da više ne mogu tako živjeti i da moram da se vratim vjeri, ispričala je.
U međuvremenu je upoznala čovjeka za kog će se kasnije udati, a koji je musliman. Ipak, Ana insistira na tome da odluka da prihvati islam nije bila njegova, niti uslov da bi njih dvoje mogli da budu zajedno.
Govoreći o Novom Pazaru u kojem je odrasla, rekla je da vjerske razlike među djecom tada nije doživljavala kao granicu.
Najteži dio tek je dolazio: porodica
Odluka koju je Ana doživljavala kao ličnu i duhovnu za njene roditelje bila je mnogo teža.
Situacija je postala posebno komplikovana kada je počela da nosi hidžab. Ana kaže da su njeni roditelji bili izloženi komentarima okoline, dok ju je dio šire porodice potpuno odbacio.
Imala sam utisak da su roditelji bili prestravljeni i da su mislili da su izgubili svoje dijete, rekla je.
I upravo je taj dio njene priče možda najteže razumjeti ako se posmatra samo kroz pitanje jedne ili druge vjere. Za roditelje se promijenilo nešto što su vjerovatno smatrali dijelom identiteta svog djeteta, dok Ana istu odluku nije doživljavala kao odbacivanje porodice, porijekla ili njih samih.
Trebalo je da prođe nekoliko godina da bi se dvije strane ponovo približile.
– Ne postoji kofer novca niti bilo kakva ucjena zbog koje bih napustila vjeru koju sam spoznala. Duhovno zadovoljstvo ne može se kupiti, platiti niti mjeriti bilo čime.
Kada danas govori o cijeni svoje odluke, od prvobitnog udaljavanja od porodice do osuda sa kojima se suočavala, Ana kaže da odgovor na pitanje da li je sve vrijedilo za nju ostaje isti.
– Kada me pitaju je li vrijedilolo svega što sam žrtvovala, kažem da jeste. To osjećanje vrijedi svega, zaključila je u emisiji “Priče povratka”, prenosi Sandžakdanas.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.