U svom komentaru ”kahva samoće” opisao je stvarnost kojoj svjedočimo, a koju niko ne pokušava promijeniti. U nastavku njegov tekst prenosimo u cijelosti:
“Doći će vakat kad će svako samo sebi kahvu zvati, sam je piti i sam je sebi plaćati”.
Doći će taj vakat, govorili su stari, a mi im nismo vjerovali. Mislili smo da oni, umorni od godina i razočarani u ljude, svijet gledaju kroz talog vlastite gorčine. Jer mlad čovjek ne vjeruje u samoću.
Čini mu se da će uvijek biti nekoga ko će ga dozvati, saslušati, upitati za zdravlje i sjesti preko puta njega, makar ništa ne govorio. Tek kasnije shvati da samoća ne dolazi onda kada nema ljudi, već onda kada među ljudima više nema bliskosti.
Nekada se kahva nije pila zato što je čovjek bio žedan kahve. Pila se zato što je bio žedan čovjeka. Zvalo se na kahvu kao što se zvalo u kuću, u povjerenje, u vlastitu brigu. Nije se pitalo imaš li vremena, jer vrijeme nije bilo samo tvoje. Nešto od tvoga vremena pripadalo je komšiji, nešto prijatelju, nešto rođaku, a nešto putniku namjerniku koji je svratio bez najave. Kahva se nije mjerila fildžanom, nego pažnjom.
Nije bila skupa ni kada nije bilo novca, jer je najveći trošak bio otvoriti srce, a ljudi tada nisu štedjeli na srcu. Danas imamo više svega, osim jedni drugih. Kuće su nam veće, vrata sigurnija, brave čvršće, a prozori zatvoreniji. Možemo razgovarati s čovjekom na kraju svijeta, ali ne znamo ko nam živi iza prvog zida.
Znamo šta je neko objavio, gdje je putovao i šta je ručao, ali ne znamo zbog čega noću ne spava. Gledamo jedni druge, a ne vidimo se. Slušamo, ali ne čujemo. Pružamo ruku ekranu, a povlačimo je pred čovjekom.
I tako se polahko ispunjava ono staro proročanstvo: svako sebi zove kahvu. Niko nikoga ne čeka. Niko nikome ne ostavlja praznu stolicu. Čovjek ulazi, sjeda, naručuje, plaća i odlazi. Sve je uredno, brzo i tačno. Samo nema onoga zbog čega je kahva nekada mirisala više nego danas. Nema pogleda koji kaže: pričaj, imam vremena. Nema šutnje u kojoj se dvoje razumiju. Nema ruke koja će se zaustaviti nad tuđim računom i reći: ostavi, ja ću.
Možda je baš u toj sitnoj prepirci ko će platiti bilo više ljudskosti nego u svim našim velikim riječima o prijateljstvu. Jer platiti nekome kahvu nije značilo pokazati da imaš više, već da ga smatraš svojim. Bio je to mali dug ljubavi koji se nije vraćao novcem. Danas svako plaća svoje, da nikome ništa ne duguje. I ne dugujemo. Ali nam, izgleda, zato niko ništa ni ne daruje.
Oslobodili smo se obaveze prema drugome, a onda se začudili što se niko ne osjeća obaveznim prema nama. Čovjek je želio biti nezavisan i postao je napušten. Govorio je da mu niko ne treba, sve dok nije shvatio da ni on više nikome nije potreban. Čuvao je svoju slobodu kao najveće blago, ne znajući da sloboda bez pripadanja može postati najtiši zatvor. U njemu nema lanaca, ali nema ni glasa koji će te dozvati po imenu.
Ipak, nije nesreća u tome što čovjek ponekad sam popije kahvu. Svakome je potrebna samoća da se sabere, da čuje sebe i prizna sebi ono što pred drugima skriva. Nesreća počinje onda kada više nema kome ispričati šta je u toj samoći čuo. Kada kahva prestane biti predah, a postane svakodnevno svjedočanstvo da nas niko nije pozvao i da nemamo koga pozvati.
Možda taj vakat ne dolazi odjednom. Možda se već uselio među nas, tiho, bez pitanja. Došao je svaki put kada smo odgodili susret misleći da ćemo imati vremena. Kada se nismo javili prijatelju jer smo bili zauzeti. Kada smo prošli pored komšije sa kratkim selamom, ne pitajući ga kako je. Kada smo povjerovali da se bliskost podrazumijeva i da prijateljstvo može živjeti bez prisustva.
Ništa među ljudima ne živi samo od sebe. I ljubav se mora obići. I prijateljstvo se mora nahraniti. I bliskost se mora zaliti riječju, susretom, kahvom. Ono što ne posjećujemo, polahko nam postaje strano. A ono što nam postane strano, jednog dana prestane da nas čeka.
Zato, dok još ima vremena, pozovimo nekoga na kahvu. Ne zato što nemamo prečeg posla, već zato što možda nema prečeg posla od čovjeka. Sjednimo preko puta njega i ostavimo telefon po strani. Upitajmo ga kako je, pa sačekajmo da nam kaže istinu. Platimo kahvu, ne da bismo pokazali darežljivost, nego da bismo sačuvali drevni znak da još pripadamo jedni drugima.
Pejgamber je govorio: – Tvoj osmjeh u lice brata tvoga je sadaka! A ima li ikoga koji nije muhtač sadaki na zdravlje i na sreću?
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.