Mejra Kljajić, student Gazi Husrev-begove medrese: GDJE SU NAŠI NAJMILIJI?

    Jedna od njih je i književnim Mejra Kljajić, studentica Gazi Husrev-begove medrese.

    Evo kako se u svom literarnom radu „Gdje su naši najmiliji“ osvrnula na ovogodišnje obilježavanje 30.avgusta-Međunarodnog dana nestalih osoba. 

    -Ponovo je august, napisala je Mejra Kljajić. Isti onaj koji svake godine dođe nečujno, ali sa sobom donese sjećanja koja nikada nisu naučila da šute. Sunce ponovo grije, dani prolaze, ljudi se smjenjuju, a negdje u toj istoj tišini još uvijek postoji neko ko čeka. Možda već godinama. Čeka da se vrata ponovo otvore, da se iz daleka začuje poznat glas, da telefon zazvoni. Da neko izgovori samo jednu rečenicu: ,,Pronašli smo ga.”

    Ali šta ako ta rečenica nikada ne  dođe, jer šta ostaje čovjeku koji čeka?

   Ostaje mu nada.

    Ostaje mu i sjećanje.

    Ostaju stare slike na kojima su ljudi veseli, glasovi sačuvani u uspomenama i imena koja se izgovaraju tiše nego prije, ali se izgovaraju.

    Slike su i dalje tu, jer ni njih vrijeme nije izblijedjelo.

    Godine su prolazile, ali ih godine na tim fotografijama nisu uspjele promijeniti, jer srce pamti drugačije.

    Kako srce da zaboravi ono sto mu je jednom bilo cijeli svijet?

    Kako da zaboravi lice koje jos uvijek prepoznaje medu hiljadama dugih?

   Vogošća idalje prepričava priče koje vrijeme nije uspjelo odnijeti.

    Priče o ljudima čiji se trag izgubio, ali čije mjesto u srcima njihovih najbližih nikada nije ostalo prazno.

   Vrijeme prolazi, a s vremenom prolazimo i mi.

    Dolaze nova jutra, smjenjuju se nove generacije ljudi, ali pitanje i dalje ostaje isto: ,,Gdje su nasi nestali?” I mozda upravo u tome i jeste najveća bol nestanka; ne znaš gdje da plačeš, a da to niko drugi ne primijeti. Ne znas na koji mezar da odeš. Nema posljednjeg pozdrava, nema sigumosti, odgovora…

    Ostaje samo čekanje.

    I zato pamtimo.

    Moramo.

    Moramo pamtiti imena, lica i priče.

    Moramo ih čuvati od zaborava, jer zaborav je druga smrt.

    Dok ih spominjemo, tražimo odgovore i izgovaramo njihova imena, oni nisu nestali.

    Nisu samo prošlost.

    Mi ih nosimo u sebi, svakim danom.

    Dio su nas.

    A mi smo dužni da budemo glas onih čiji se glas među nama više ne čuje.

    Ponovo je august.

    A na istim fotografijamajos uvijek žive oni koje vrijeme nije vratilo, ali ih ni srce nije zaboravilo.

    Zato pamtimo, jer dok čekamo pravu istinu, njihova imena moraju živjeti.

    Dase ne zaboravi.

    Dase nikada nikome ne ponovi.