Sve to vrijeme, a stjecajem različitih povijesnih okolnosti, tradicija bosanske pismenosti usložnjavala se, učinak čega jeste i višestrukost pisama bosanskog jezika, među kojima su najprije glagoljica i njezine različite varijante, od kojih je za Bosnu karakteristična glagoljica poluoblog tipa, potom posebna varijanta stare ćirilice, tzv. zapadna ćirilica bosanskog tipa, zatim bosančica te arebica, nakon čega slijede različite starije varijante ćirilice i latinice, kao i, napokon, savremena ćirilica i savremena latinica, odnosno ćirilica i latinica kakve danas poznajemo i koristimo.
Ono što je malo poznato u toj raznolikosti bosanskog pisma je i podatak da se u Bosni još 1866. godine počinje zvanično koristiti savremena, Vukova ćirilica (nazvana po Vuku Karadžiću), dakle dvije godine prije negoli je zvanično prihvaćena u Srbiji. Vukovom ćirilicom napisana je i prva pjesma te godine u prvom broju lista Bosna, jednog od prvih novinskih listova štampanih u Bosanskom vilajetu. Riječ je o prvoj, a danas gotovo potpuno zaboravljenoj pjesmi na bosanskom jeziku i nekom od zapadnih pisama u bošnjačkoj književnosti, odnosno o pjesmi koja predstavlja prvi, iako nedovoljno vrednovani tekst novije bošnjačke književne prakse uopće, a koja najavljuje kasniju bošnjačku preporodnu i uopće noviju književnost.
Sjenka Cara po Bosni se pružaNovog goda procveta joj ružaMiris pruža, biser-redke nižeEto, Bosno, tebi sunca bliže!
Za pjesmu Pozdrav, autora koji je potpisan kao „gospodin hodža Mehmed-Emin-Efendija“, s velikom sigurnošću se može tvrditi da predstavlja prvi književni rad jednog Bošnjaka na bosanskom jeziku i zapadnom pismu, u ovom slučaju Vukovoj ćirilici.
„Sa savremenom, Vukovom ćirilicom Bošnjaci će se bliže susresti i prije austrougarske okupacije, pa će npr. još 1866. godine čak i zvanični vilajetski list Bosna, osim na turskom i arebici, biti uporedo štampan i Vukovom ćirilicom na bosanskom jeziku, dakle dvije godine prije negoli je Vukova ćirilica zvanično prihvaćena u Srbiji“, pojašnjava prof. dr. Sanjin Kodrić, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ i redovni profesor bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i teorije književnosti na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Naglašava kako je reformirana Vukova ćirilica u ovoj pjesmi, kao i uopće u listu Bosna te drugim bosanskim novinama i časopisima tog vremena, svoju dosljednu upotrebu doživjela dvije godine prije njezina zvaničnog priznavanja u samoj Srbiji (1868. godine), što je inače slučaj i u školskom sistemu, čak i među bosanskim muslimanima.
Ima staro slovo što glagoli svima…
U analizi pjesme Kodrić otvara više pitanja, od žanrovskog okvira pjesme i suštinski važnog pitanja o tome da li je već ovdje, u prvoj, na bosanskom jeziku i zapadnom pismu objavljenoj pjesmi u bošnjačkoj književnosti, posrijedi i nastojanje svojevrsnog pomirenja književno-kulturalnih tradicija muslimanskog Istoka i evropskog Zapada.
Uz niz drugih mogućih pitanja, izrazito važno jeste i pitanje da li je i, eventualno, koliko je prva bošnjačka pjesma na bosanskom jeziku i zapadnom pismu na neki način bila i dio procesa ranog izrastanja ili, pak, stvaranja cjelovitog, natpartikularnog i unutar sebe zaokruženog bosanskog književnog sistema, a obzirom na to da su list Bosna kao novina u kojem je pjesma izvorno objavljena te drugi bosanski listovi ovog vremena trebali biti u osnovi svebosanski. Posebno su to bili u smislu nadrastanja unutarbosanskih etnokonfesionalnih razlika, s obzirom na to da su u ovim novinama objavljivali i drugi, ne samo muslimanski već i nemuslimanski autori, pa tako i saradnici iz katoličkog, pravoslavnog te jevrejskog miljea u Bosni. Među njima su npr. bili i fra Grga Martić, učitelj i pravoslavni svećenik Sava Kosanović, kasnije mitropolit dobrobosanski, također mitropolit dabrobosanski Dionizije pod pseudonimom Ljubomir Bosančić, Staka Skenderova, Bogoljub Petranović, Isak Kohen Toska i dr.
Da li se, dakle, pojavom pjesme Pozdrav „gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije“ možda počela konstituirati unutar sebe čvršće, cjelovitije uvezana današnja bosanskohercegovačka interliterarna zajednica, pa čak i nadnacionalna bosanskohercegovačka književnost kao takva?
I da li je te koliko je takvo što bilo spontano ili je, pak, bilo intencionalno, da li se, naime, ovdje radilo o „prirodnom“, manje ili više samoinicijativnom početku približavanja dotad stoljećima jasno odvojenih i potpuno različitih bosanskohercegovačkih etno-konfesionalnih književnih tradicija, i to prije svega na osnovi zajedničkog jezika te zajedničkog životnog, pa tako i književnog prostora, pitanja su koja u kontekstu pjesme pozdrav objavljene na ćirilici 1866. godine otvara Kodrić.
Izložba Slovom o slovu
Afirmirajući bosansku pismenost i jezik, a u povodu nedavnog Dana bosanske pismenosti (29. augusta) i Međunarodnog dana pismenosti (8. septembra), u Galeriji Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti postavljena je dokumentarna izložba Slovom o slovu: Tragovima bosanske pismenosti.
Izložba donosi prikaz povijesti pismenosti na bosanskom jeziku od Srednjeg vijeka, pa sve do novijeg vremena, zaključno s početkom austrougarskog perioda, pokazujući duboku povijesnu ukorijenjenost i dugu tradiciju bosanskog jezika, ali i pismenosti na bosanskom jeziku, čiji se začeci javljaju u dalekom srednjem vijeku, dok se njezin razvoj odvija tokom svih narednih stoljeća.
Izložba oslikava svu složenost i raznolikost bosanske pisane tradicije, počev od Humačke ploče, pa nadalje, okupljajući tekstove na različitim pismima i hronološki prikazujući razvoj bosanske pismenosti, pri čemu se izdvajaju tekstovi koji su nastajali uglavnom od 12. do početka 20. stoljeća. Iz srednjovjekovnog perioda izložena su dva korpusa: religijski, koji uglavnom pripada vjerskim tekstovima Crkve bosanske, i svjetovni, koji odražava narodnu starobosansku pismenost. Srednjovjekovna vjerska pisana tradicija koja se razvijala u okvirima bosanske redakcije staroslavenskog jezika predstavljena je tekstovima bosanskih četveroevanđelja, zbornika i odlomaka apostola.
Svjetovna srednjovjekovna pismenost koja se razvijala u okvirima starobosanskog jezika prikazana je tekstovima iz korpusa epistolarne pismenosti – to su povelje i darovnice bosanskih banova i kraljeva te korpus epigrafske pismenosti, koja obuhvata natpise na stećcima i građevinama.
Iz historije bosanskog jezika u vremenu osmanske te austrougarske vlasti u Bosni predstavljeni su, također, različiti žanrovi pismenosti, a koji obuhvataju tekstove na bosančici, arebici, ćirilici i latinici. Od tekstova na bosančici izdvajaju se tzv. krajišnička pisma, ali i neki vjerski tekstovi Crkve bosanske (Kunovski zapis) i katoličke crkve (franjevačka književna tradicija), kao i natpisi na muslimanskim nišanima (primjer bilježenja usmene književnosti na bosančici).
Na arebici se predstavljaju tekstovi iz također različitih žanrova: poezija, proza, leksikografija i filologija, ali i drugi, uglavnom kasniji arebički tekstovi, uključujući i izdanja štampana arebicom.
Od starih latiničnih tekstova izloženi su tekstovi iz vjerske tradicije, zapisi usmenog književnog stvaranja, dokumenti iz razvoja školstva, nakon čega slijede neki od prvih bosanskih tekstova na savremenoj ćirilici i latinici, odnosno tekstovi koji su bili posebno značajni za usvajanje ovih pisama u bosanskoj pisanoj praksi.
Od Kulina Bana do današnjih dana sve složenosti Bosne žive i traju, i kroz pisma, književnost, ljude, tradiciju… pokazujući bogatstva bosanske pisane baštine, o kojoj se još uvijek malo, premalo zna, što je jedan od razloga da se bosanski jezik i danas nedovoljno uvažava kao takav. Razvoj bosanske pismenosti pratio je povijesni razvoj današnje Bosne i Hercegovine, dokazujući zbilju bosanskog jezika i njegovu historijsku i kulturnu utemeljenost, piše Al Jazeera.