Titanoboa (Titanoboa cerrejonensis) živjela je u tropskim džunglama Južne Amerike, otprilike pet miliona godina nakon izumiranja dinosaura. Smrt gigantskih gmizavaca ostavila je prazninu na vrhu lanca prehrane, pa je titanoboa rado uskočila.
Ova prapovijesna vrsta mogla je narasti više od 15 metara u dužinu, a težila je tonu. Na najdebljem mjestu tijela, titanoboa je bila široka oko jednog metra.
Titanoboa se savršeno uklapala u vlažnu džunglu: njena smeđa koža savršeno se stapala sa okolinom, dok se šunjala kroz mutne vode, piše National Geographic.
Neki naučnici smatraju da je ubijala tako što je stezala i gušila svoj plijen, dok drugi tvrde da se, iako je izgledala kao kraljevska boa (zbog te sličnosti je i dobila ime), ponašala kao anakonda, odnosno da je vrebala u plićaku i svojoj žrtvi zadavala smrtonosni udarac.
Ali naučnici se slažu oko onoga šta bi uslijedilo: velika zmija svoj plijen je gutala cijeli.
Jest neobično, ali titanoboa je nedavno otkriće. Priča o njenom ponovnom pojavljivanju počela je 2002. godine kada je jedan student otkrio fosilizirani list prilikom posjete golemom rudniku ugljena u Cerrejón u Kolumbiji.
Otkriće je bilo intrigantno jer je sugeriralo da je područje rudnika nekada davno bilo džungla. Daljnja istraživanja otkrila su da je fosil pripadao eri paleocena.
Tokom iskopavanja otkriveni su izuzetni primjerci: gigantskih kornjača i krokodila, kao i neke od prvih banana, avokada i graha.
Također je otkriven i jedan masivni pršljen – koji je bio prevelik da bi pripadao bilo kojoj do tada poznatoj zmiji. Bilo je to nevjerovatno otkriće, a istraživači su odmah počeli češljati rudnik kako bi pronašli još dijelova titana.
Njihova prva teorija bila je da se golema zmija kojoj je pripadao pršljen zatekla na klizištu koje ju je zatim zatrpalo. Nekoliko miliona godina poslije, kost je postala dio bogatih polja ugljena.
Jednom, onom najznačajnijem otkriću, potajno su se nadali, ali je ono bilo najmanje vjerovatno. Još pršljenova su mogli pronaći, ali im je bila potrebna lobanja. Samo je lobanja mogla pokazati za što je golema zmija zaista bila sposobna – a fosilizirane lobanje zmija jako je teško pronaći.
Problem leži u tome što su zmijske čeljusti moćne zahvaljujući mišićima, a ne kostima. Lobanja im je zapravo izuzetno krhka i obično se raspadne prije nego što se sediment nakupi preko nje.
Ali dogodilo se nešto potpuno nevjerovatno! Tokom idućih nekoliko godina tim je otkrio ostatke 28 golemih zmija i – ne jedan – nego tri fragmenta lobanje. To im je omogućilo da naprave repliku ove zastrašujuće zmije.
Među golemim stvorenjima drevne prašume, titanoboa je bila kraljica. Pored svoje veličine bila je i vrhunski grabežljivac.
Njena dominacija navela je neke da se zapitaju – šta bi se dogodilo da titanoboa nije izumrla?
Da bi pokazali koliko je titanoboa mogla narasti, naučnici Smithsoniana su 2012. godine postavili izložbu na stanici Grand Central u New Yorku. Maketa je bila u obliku goleme zmije koja guta nešto slično današnjem krokodilu.
Reklamna kampanja privukla je pažnju ljudi, a bila je dio marketinga pred posebnu emisiju na Smithsonian Channelu o ovom spektakularnom i rijetkom otkriću. Posebno je bila interesantna jer je bilo uočljivo kolika su bila prahistorijska stvorenja u poređenju s današnjim životinjama.
Zadivljujuće dimenzije titanoboe bile su rezultat tople klime u kojoj je živjela. Fosili biljaka sugeriraju da je temperatura u džungli bila, u prosjeku, 90 stepeni F, a možda i toplija.
Lovci na Floridi u aprilu 2019 drže ženku pitona dužine 5,2 metra i težine 64 kilograma sa 73 jaja u razvoju. Iako je, kažu, mogao pojesti i jelena, nije ni sjena titanoboi
Ektoterme se za dobivanje energije oslanjaju na vanjske izvore topline. Ako je vani hladno, spore su. Kada je toplo, mogu raditi punim potencijalom.
Kada je stalno toplo, metabolizam hladnokrvnih stvorenja radi maksimalnom efikasnošću – omogućavajući im da tu dodatnu energiju posvete rastu.
Iako naučnici još uvijek raspravljaju o ovoj teoriji (ako je to istina, pitaju pojedini naučnici, zašto onda današnji gušteri koji žive u toplim džunglama – nisu znatno veći?), ne može se poreći da je titanoboa bila golema.
Najveća zmija u historiji jednostavno nema premca među modernim zmijama.
Do otkrića titanoboe, najveći fosil zmije ikada pronađen bio je dug 10 metara. To je bio Gigantophis, zmija koja je živjela prije 20 miliona godina u Africi.
Najveća vrsta zmija danas je gigantska anakonda koja može narasti 4,5 metra u dužinu – što je manje od trećine dužine prosječne titanoboe.
Ovi savremeni divovi, iako zastrašujući, samo su blijeda sjena u usporedbi sa svojim davno umrlim precima, piše National Geographic.