Evropska unija nije u stanju da zaista bude motor transformacije i da ponudi uverljiv put ka članstvu”, ističe u razgovoru za Danas Florian Bieber, politikolog i profesor Univerziteta u Gracu.
Kako dodaje, nažalost, rat u Ukrajini nije doveo do nove dinamike integracije regiona u zapadne institucije, uključujući EU i NATO.
Da li, po vašem mišljenju, Srbija uopšte teži normalizaciji odnosa sa BiH, Hrvatskom i Kosovom?
Ne vidim da Srbija pod vladom predsjednika Vučića ide u smjeru stabilizacije u odnosima sa susjedima. Pokušaji poboljšanja odnosa sa Kosovom bili su neiskreni, što smo vidjeli po veoma agresivnim reakcijama na kandidaturu Kosova za članstvo u Savjetu Evrope – korak koji bi bio u potpunosti u skladu sa sporazumom u Ohridu, koji je Srbija tobože, obećala, da će sprovesti.
Takođe, nespremnost da se učestvuje na izborima na Kosovu i sva ta cenzorska slika Srbije, pod Vučićem nije zainteresovana za stvarnu normalizaciju i čini samo minimum kako bi izbjegla pritisak Zapada.
Slično, kada su u pitanju ostale zemlje u regionu, Srbija zapravo nije tražila pozitivnu dinamiku. To je takođe blisko povezano sa istorijskim revizionizmom koji promoviše vlada, a kojim se ne bavi. Način na koji se Srbija suočila sa nekim aspektima svoje prošlosti 2000. godine, u velikoj mjeri slijedi liniju i logiku Slobodana Miloševića, negiranja ratnih zločina, davanja prostora optuženim i osuđenim, sada oslobođenim ratnim zločincima.
I ne traži baš dobre odnose sa svojim susedima, posebno onima sa kojima su odnosi teški.
Naravno, Srbija nije narušavala teritorijalni integritet Bosne. Taj posao odlično radi Milorad Dodik, ali Srbija tu još uvijek nije konstruktivna, a svakako ne traži ni poboljšanje odnosa sa Hrvatskom. Kakda je u pitanju Crna Gora, tu postoji paradoks. Vučić i Đukanović, koji su u prošlosti imali dobre odnose, čak i ako su imali veoma različite ideološke pravce kada je u pitanju odnos Crne Gore prema Srbiji. Sada će biti veoma interesantno videti kako će novi crnogorski predsednik definisati odnose sa Srbijom.
U tom smislu, šta očekujete od Vučića i Milatovića kada su u pitanju odnosi te dvije zemlje?
S jedne strane, on će svakako više tražiti dobre ili bolje odnose sa Srbijom. Jasno je da ga manje zanima pitanje identiteta, koje godinama muči politiku Crne Gore. Da li će uspjeti da pobjegne od toga, ostaje da se vidi. I takođe, ostaje da se vidi da li je Srbija voljna da prihvati Crnu Goru kao partnera, a ne kao mlađeg partnera, kako se povremeno odnosila prema crnogorskim političarima.
Ostaje da Milatović definiše poziciju koja manje igra na podjelu između Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori. Ali istovremeno i da se distancira od nacionalističkijih i destruktivnijih elemenata, posebno koji dolaze iz Srbije, uključujući i Srpsku pravoslavnu crkvu.
Ima li Vučić realne mogućnosti i političke želje da vodi region ka normalizaciji ili mu ipak odgovara „destabilizujući Balkan“?
Mislim da mu je na određeni način potrebna i stabilnost i nestabilnost. Ideja stabilne autokratije, ovaj koncept zasnovan je na ideji obećanja. I uvijek bih rekao lažno obećanje stabilnosti. Ali to takođe znači da postoji određeni nivo nestabilnosti. Vučić je „vatrogasac u regionu“. Zato ga zanima nestabilnost, koju onda može stabilizovati da bi se prodao zapadnim partnerima i drugdje. I na izvjestan način, ovaj model, kako je on interno vladao, on ga izvozi.
Dakle, na izvjestan način možete gledati na Otvoreni Balkan i druge inicijative kao na način prodaje stabilnosti. Ali i njegovi političari promovišu ideju o podružnici „srpskog sveta“ i promovišu destabilizujuću ulogu srpskih političkih aktera u susjednim zemaljma. I tako je to bila vrsta ove nestabilnosti. Dok ne riješi odnose sa susjedima, posebno sa sjeverom Kosova, ne može biti izvor stabilnosti u regionu i uvijek će region biti nestabilan.
I naravno, Srbija kao autokratska država takođe ne može biti pozitivna jer autokratije negativno utiču na susjedne države u smislu demokratskog razvoja. A to je loša uloga koju igra Srbija.
Kako, po vašem mišljenju, Zapad gleda na predsjednika Srbije?
Čini se da Zapad još uvijek ima neku nadu u predsjednika (Vučića). Teško je shvatiti zašto i dalje vjeruju da bi on mogao da uradi nešto po određenim pitanjima, iako se čini da postoji vrlo iluzionalno uvjerenje. Ali pretpostavljam da je prioritet bio da se osigura da Rusija nema uticaj na Balkanu, i time je Vučić postao važan, ne zato što je bio antirus, već zato što je bio jedini značajan lider regiona. Mislim, naravno, znamo da je Milorad Dodik bio čak i više Rus nego on, ali jedini je značajan lider koji takođe može da zaustavi ruski uticaj.
Na izvjestan način, to je ironija. To je ono, on je i jedno i drugo, udvaranje Rusiji i njegovi mediji koji promovišu dobre odnose sa Rusijom, onda nudi Zapadu da ih kontroliše ili smanji. A to znači da zaista imamo vrlo paradoksalnu situaciju u kojoj u suštini Vučić prodaje njegove dobre odnose sa Rusijom kao način da se cjenka sa Zapadom. Ali sve je to transakcijski odnos, a ne pozitivan, konstruktivan odnos.
Politička situacija u BiH je prilično nestabilna. Tu je i Milorad Dodik koji je intezivirao priče o otcjepljenju Republike Srpske. Da li BiH može da opstane?
Mislim da BiH može opstati. A ako pogledamo rezultate, Milorad Dodik nije najpopularniji lider. On je jedva dobio izbore, i sumnjivo je da li bi ih dobio u slobodnoj i poštenoj, fer konkurenciji. Znači on je glavni jer koristi sve državne i entitetske resurse da ostane na vlasti.
Tako da mislim da Bosna može opstati i da će opstati. Ali pitanje je zaista, znate, da li je to funkcionalno stanje? A trenutno nije. I ovo je bila postepena erozija koju Milorad Dodik možda nije mislio da promoviše, i, nažalost, ne vidimo nikakav pokušaj da se stvarno suprotstavimo njemu i veoma problematičnom visokom predstavniku (Christianu Schmidtu) koji zaista nije pomagao situaciju u Bosni.
Tako da tu, nažalost, ne vidimo nikakvu zaista pozitivnu dinamiku. Ali mislim da je prije status kvo nego pitanje opstanka, kad je Bosna u pitanju.