Kako sam voli reći kao dječak dobio je na poklon jedno društvo pčela koje je, vrlo brzo, razmnožio u četrdeset te tako značajnije počeo pčelariti. Dok su njegovi vršnjaci trčkarali za loptom on se brinuo o svojim slatkim ljepoticama. Nije se libio da sluša savjete iskusnijihpčelara. Edukovao se upijajući njihovo znanje koje je pretakao u praksu unapređujući tako svoj rad.
-Pojedinci koji se danas počinju baviti pčelarstvom libe se zatražiti pomoć iskusnijih kolega, kaže Muhamed Spahić Asim. Međutim, bez stalne edukacije, razmjene iskustava nema ni dobrih pčelara. Nikad me nije bilo stid zatražiti pomoć od stručnjaka i onih koje je edukovala praksa. Danas s pravom mogu reći da sam tako stekao znanje koje malo koji pčelar ima. Rad sam to znanje, bez ikakve materijalne koristi, prenositi na mlađe pčelare. Mojim potomcima, prije svega unuku Edinu koji je prve korake načinio hodajući po pčelinjim košnicama, biće velika satisfakcija ako od nekog budućeg pčelara čuju da su oni ponešto o ovom slatkom poslu naučili od mene.
Inače, Muhamed je završio krojački zanat. Imao je svoju krojačku radnju. Međutim, naporni posao nije ga odveo daleko od pčelarenja.
-Znao sam po dvanaest sati krojiti i šiti. Međutim, kad bih sa posla došao kući uzimao sam alat u ruke i pravio ramove, košnice…
Nikada nije učestvovao na sajmovima pčelara.
-Nisam imao potrebe za tim. Sajmove koriste oni koji se značajnije hoće nametnuti tržištu te ih koriste da se putem njih nametnu javnosti. Kvalitet mojih proizvoda išao je ispred mene. Ja jednostavno nisam mogao stići da proizvedem meda i drugih pčelinjih proizvoda onoliko koliko su ljudi traže da im prodam.
Iako u poznim godinama još uvijek sam uspijeva otići do prodavnice, kupiti za sebe neke od potrepština te usput, sa ljudima koje susreće, evocirati uspomene na dane iz svoje mladost, o tome kako se nekad živjelo, družilo, išlo na igranke, radne akcije i druge mobe, razna veselja…
Omiljen je među sugrađanima. Idanas se prepričava njegovo herojsko djelo kada je, prije nekoliko decenija, iz nabujale rijeke Bosne, rizikujući vlastiti život, uspio da spasi jednog dječaka koji ga danas, s vremena na vrijeme, obiđe u njegovom domu. Uvijek se nalazio pri
ruci licima u stanju socijalne potrebe bilo da im je besplatno šio nešto od odjeće ili im obezbjeđivao namirnice za život.
Svjestan prolaznosti života i toga da će jednog dana preseliti na bolji svijet za života je sebi na lokalnom mezarju obezbijedio grobno mjesto te budući dom opremio onako kako smatra da je zaslužio. Mermerni nišani govorit će o njegovom bitisanju.
-Dvouimio sam se kako da izgleda moj nišan, kaže Muhamed Spahić Asim. Turbani i fesovi na nekim nišanima u posljednje vrijeme ne odražavaju integritet osibe kojoj su podignuti i na neki način ne uklapaju se sa našom bošnjačkom tradicijom. Umjesto njih na mom nišanu je nakrivljena beretka „ francuzica“ onakva kakvu mo nosili u vremenu iza jer u različitim epohama naših života Bošnjacima su branili nositi fesove, turbane i slična obilježja te su, da nebi otkrivene glave išli u džamije, nakrivljenim francuzima prkosili onima koji su imbranili da nose obilježja kakva žele. Milim da ni na jednom mezarju u našoj zemlji nema ovakvog nišana. Oni koji će me, u vremenu pred nama, kada preselim na bolji svijet, budu tražili lako će pronaći mjesto gdje obitavam. (E.M.)