Djetinjstvo provodi s majkom i djedom koji ga prvi uvodi u svijet klasične književnosti. Njegova majka se ponovo udala kada mu je bilo dvanaest godina i tragedija gubitka oca s kojima je živio od najranijeg djetinjstva bez sumnje će uticati i na formiranje njegovog karaktera. Iako izvanredan učenik, postao je nepredvidiv i veoma arogantan.
Diplomirao je filozofiju na École Normale Supérieure (gdje je upoznao životnu družicu S. de Beauvoir), potom bio gimnazijski profesor filozofije u Le Havreu, Laonu i Parizu 1931–45.
Utemeljio je (1945) i do smrti uređivao književni mjesečnik Les Temps modernes, 1973. bio među pokretačima dnevnika Libération.
Sartre se pored filozofije i književnosti bavio i politikom. Njegov politički aktivizam također ne odstupa od njegovih shvaćanja i principa. Na početku Drugog svjetskog rata proveo je nekoliko mjeseci u zarobljeništvu, a bio je uhapšen i za vrijeme studentskih demonstracija ’68.
Tom prilikom ga je pomilovao tadašnji francuski predsjednik Charles de Gaulle, govoreći: „Ne hapsite Voltairea!“.
Bio je jedan od rijetkih zapadnih intelektualaca koji je posjetio komunističke zemlje – Sovjetski Savez, Kinu, Kubu, Jugoslaviju.
Jedan je od najslavnijih lijevo angažiranih intelektualaca, komunist (ne i formalni član Francuske komunističke stranke), kritizirao je američku vanjsku politiku i kapitalistički sistem općenito, zagovarao dekolonijalizaciju i revolucionarne pokrete Trećega svijeta, podržavao sovjetski sustav (ali se ogradio od intervencije u Mađarskoj 1956. te se zauzimao za sovjetske disidente) i studentske demonstracije 1968., od kraja 1960-ih neko vrijeme maoist.
Iako su se njegovi politički stavovi tokom života mijenjali, on je uvijek ostajao na strani poniženog i obespravljenog čovjeka.
Nakon što je Nobelov institut objavio da je Sartre dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 1964. godinu, on je tu nagradu odbio.
To je izazvalo incident u javnosti, jer je to bio prvi slučaj da je neko svojevoljno odbio Nobelovu nagradu (ona nosi i znatnu svotu novca).
Sartre je u francuskim novinama Le Figaro objasnio zašto je odbio nagradu.
Kao prvo, naglasio je da žali što je njegov čin izazvao skandal u javnosti. Rekao je da je nagradu odbio zato što pisac mora ostati nezavisan od institucija koje ih dodjeljuju. Nije želio da ga Nobelova nagrada transformira i asocira s institucijom Švedske akademije.
Napokon, Sartre je istaknuo da Nobelova nagrada ne uzima podjednako u obzir pisce svih ideologija i nacija, nego da preferira zapadnjačke obrasce.
Sartre je u svojim načelima bio dosljedan, jer je već prije toga bio odbio i članstvo u francuskoj Legiji časti, a rekao je da bi odbio i Lenjinovu nagradu od sovjeta da mu je bila ponuđena.
Ipak, odluka o Nobelovoj nagradi je nepovratna, pa Nobelov odbor i danas službeno smatra Sartrea dobitnikom za 1964. godinu, uprkos njegovom kategoričkom odbijanju.
Jean-Paul Sartre preminuo je 15. aprila 1980. godine u Parizu, gdje je i sahranjen.