Sarajevo

Ugrožena bezbjednost: Nova nevolja za stanovnike vogošćanske ulice Samira Gradišića

Nadležni u Općini Vogošća poodavno su, čini se, zaboravili na potrebe svojih sugrađana nastanjenih u dijelu ulice Samira Gradišića, do broja 5.

FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ

Naime, prije više godina ovim dijelom ulice izvedeni su radovi na postavljanju kolektora za odvodnju oborinskih i fekalnih voda. I dok je sam zahvat svojevremeno predstavljao rješenje jednog infrastrukturnog problema, nakon završetka radova ostao je novi i to problem koji danas direktno ugrožava sigurnost građana.

FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ

Prokop koji je nastao tokom radova nikada nije vraćen u prvobitno stanje. Umjesto uređene i sigurne saobraćajnice i pješačke površine, stanovnicima su ostavljene neravnine i oštećenja koja godinama otežavaju normalno kretanje.

Da problem bude veći, s vremenom su se pojavili i novi kvarovi. Poklopci na šahtovima počeli su ispadati iz svojih ležajeva, a jedan od njih, onaj ispred ulaza u zgradu na broju 5, jednostavno je „dobio noge“. Rezultat je krajnje opasna situacija – neposredno ispred ulaza u zgradu zjapi otvoren šaht koji predstavlja ozbiljnu prijetnju za svakoga ko tim putem prolazi.

FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ

Dovoljan je jedan nepažljiv korak da se svakodnevni izlazak iz kuće pretvori u ozbiljnu nesreću. Posebno su ugroženi djeca, starije osobe i svi oni koji se ovim prostorom kreću u večernjim satima ili u uslovima smanjene vidljivosti.

FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ

Posebno zabrinjava činjenica da ovo nije problem od jučer. Građani na slične infrastrukturne probleme upozoravaju godinama, dok odgovor nadležnih, kada ga uopće i bude, uglavnom ostaje na obećanjima da će se problem „riješiti“, da će se „izvršiti uvid“ ili da će se „pronaći način“ za sanaciju.

A godine prolaze.

Iza obećanja, međutim, nema dovoljno konkretne akcije.

Takav odnos prema problemima građana teško se može nazvati odgovornim upravljanjem. Jer građani ne traže ništa neobično niti nemoguće – traže da se ono što je jednom raskopano i oštećeno popravi, da se javna površina dovede u sigurno stanje i da se opasni otvori na šahtovima zaštite i pokriju.

Zar je zaista potrebno čekati da neko padne u otvoreni šaht i zadobije teške povrede pa da se reaguje?

Ili će nadležni i tada pronaći opravdanje, proceduru ili novi rok?

Kada će obećanja konačno zamijeniti konkretni potezi?

Inertnost nadležnih teško može imati opravdanje.

Ako lokalna vlast zna za problem, ako je upoznata s njegovim posljedicama i ako postoji realna mogućnost da ga riješi, onda pitanje više nije da li se problem može riješiti, već zašto se ne rješava.