Međunarodne sankcije prijetile su gušenjem ekonomije, dovodeći do pada vrijednosti rublje i ruskog finansijskog tržišta.
Činilo se da su obični Rusi bili spremni suočiti se s oskudicom, piše za Foreign Affairs Konstantin Sonin, profesor javnih politika na Univerzitetu u Chicagu.
Osam mjeseci kasnije, taj se scenarij nije ostvario. Štaviše, neki podaci sugerišu da je istina posve obrnuta i da ruskoj ekonomiji ide dobro.
Rublja je ojačala u odnosu na dolar, a iako se ruski BDP smanjio, moguće je da ovogodišnji pad neće biti veći od tri posto.
Sankcije nisu isto što i raketni napad
Međutim, dubljim uvidom iza tog umjerenog pada BDP-a i inflacije postaje očito da je šteta zapravo ozbiljna: ruska ekonomija je predodređena za dugi period stagnacije.
Država se već prije rata miješala u privatni sektor, a sada je ta tendencija postala još izraženija i prijeti daljnjim gušenjem inovativnosti i učinkovitosti tržišta.
Jedini način da se očuva održivost ruske ekonomije su ili velike reforme (kojih nema na pomolu) ili institucionalni poremećaj nalik onom koji se dogodio s padom Sovjetskog Saveza.
Pogrešno shvaćanje onoga što bi se sankcijama protiv Rusije postiglo dijelom se može objasniti nerealnim očekivanjima o tome što ekonomske mjere mogu učiniti.
Jednostavno rečeno, sankcije nisu ekvivalent raketnom napadu. Dugoročno gledano, sankcije mogu oslabiti ekonomiju i smanjiti BDP.
Ali kratkoročno, najviše čemu se razumno možemo nadati jest ogroman pad ruskog uvoza. Sasvim je prirodno da rublja jača, a ne slabi, jer potražnja za dolarima i eurima pada.
A kako se novac koji bi se potrošio na uvoz preusmjerava u domaću proizvodnju, BDP bi zapravo trebao rasti, a ne padati. Učinku sankcija na potrošnju i kvalitet života treba više vremena.
Nije tačno da sankcije ne daju rezultate
Na početku rata, Rusi su požurili kupovati dolare i eure kako bi se zaštitili od mogućeg pada rublje.
Tokom sljedećih osam mjeseci, s rastućim ruskim gubicima u Ukrajini, kupili su ih još više.
U normalnim okolnostima, to bi izazvalo značajnu devalvaciju rublje jer kada ljudi kupuju stranu valutu, domaća pada.
Zbog sankcija, međutim, firme koje su prije rata uvozile robu, prestale su kupovati valutu za finansiranje tog uvoza.
Zbog toga je u proljeće uvoz pao za 40 posto. Jedna od posljedica je bila jačanje rublje u odnosu na dolar.
Ukratko, nije da sankcije nisu upalile. Naprotiv, njihov kratkoročni učinak na uvoz bio je neočekivano snažan. Ovakav pad uvoza nije bio očekivan.
Ekonomske sankcije su, naravno, imale i druge neposredne učinke. Suzbijanje ruskog pristupa mikroelektronici, čipovima i poluvodičima učinilo je proizvodnju automobila i zrakoplova gotovo nemogućom.
Od marta do avgusta ruska je proizvodnja automobila pala za nevjerovatnih 90 posto, a sličan je bio i pad proizvodnje aviona. Isto vrijedi i za proizvodnju oružja, što je razumljivo glavni prioritet vlade.
Očekivanja da će nove trgovinske rute kroz Kinu, Tursku i druge zemlje, koje nisu dio režima sankcija, nadoknaditi gubitak zapadnog uvoza pokazala su se pogrešnima.
Nenormalno jaka rublja signal je da skriveni kanali uvoza ne funkcioniraju. Da je uvoz pritjecao u Rusiju skrivenim kanalima, uvoznici bi kupovali dolare, a rublja bi padala.
Putinov dogovor s biračima
Od samih posljedica zapadnih sankcija, još je izraženija činjenica da Rusija nepogrešivo ulazi u razdoblje u kojem politički podobnici učvršćuju svoju vlast nad privatnim sektorom. Taj je proces dugo nastajao.
Nakon što je globalna finansijska kriza 2008. pogodila Rusiju jače nego bilo koju drugu zemlju članicu G20, ruski predsjednik Vladimir Putin u biti je nacionalizirao velika preduzeća.
U nekim slučajevima stavio ih je pod direktnu kontrolu Kremlja; u drugim slučajevima, stavio ih je pod nadzor državnih banaka.
Kako bi ostale u milosti vlade, od tih se firmi očekivalo da zadrže višak radnika. Čak i preduzećima koja su ostala privatna bilo je zabranjeno otpuštanje zaposlenika. To je ruskom narodu pružilo ekonomsku sigurnost i ta je stabilnost bila ključni dio Putinovog dogovora sa svojim biračima.
Ali ekonomija u kojoj se preduzeća ne mogu modernizirati, restrukturirati i otpuštati zaposlenike kako bi povećala profit, mora stagnirati.
Nije iznenađujuće da je rast ruskog BDP-a od 2009. do 2021. u prosjeku iznosio 0,8 posto godišnje, što je niže nego u razdoblju 1970-ih i 1980-ih koje je prethodilo raspadu Sovjetskog Saveza.
Čak i prije rata ruska su se poduzeća suočila s propisima koji su im onemogućavali ulaganja.
Napredne industrije poput energetike, transporta i komunikacija – to jest, one koje bi imale najviše koristi od strane tehnologije i stranih ulaganja – suočile su se s najvećim ograničenjima.
Kako bi preživjele, te su firme bile prisiljene održavati bliske veze s vladinim dužnosnicima i birokratima.
Mobilizacija kao alat ekonomske kontrole
U zamjenu, ti su im državni zaštitnici jamčili sigurnost da se ne suoče s konkurencijom. Zabranili su strana ulaganja, donijeli zakone koji stavljaju teške porezne terete na strance koji posluju u Rusiji i pokrenuli istrage protiv firmi koje posluju bez državne zaštite.
Rezultat toga bio je da su vladini dužnosnici, generali i visokorangirani birokrati – mnogi od njih Putinovi prijatelji – postali multimilioneri.
Od početka rata u Ukrajini, Kremlj je uspostavio još snažniju kontrolu nad privatnim sektorom. Počevši od marta, uveo je zakone i propise koji vladi daju pravo da zatvori preduzeća, diktira proizvodne odluke i odredi cijene proizvedene robe.
Masovna mobilizacija novaka, započeta u septembru, daje Putinu još jednu batinu kojom može vitlati nad ruskim poduzećima – da bi sačuvali svoju radnu snagu, čelnici tih kompanija morat će pregovarati s vladinim dužnosnicima kako bi osigurali da njihovi zaposlenici budu izuzeti od vojnog roka.
Da bude jasno, ruska ekonomija dugo je djelovala pod pritiskom vlade. Ali posljednji Putinovi potezi podižu tu kontrolu na novu razinu.
Kao što su tvrdili ekonomisti Andrej Shleifer i Robert Višnji, jedina stvar gora od korupcije je decentralizirana korupcija. Dovoljno je loše kada korumpirana vlast traži mito, a još je gore kada se nekoliko različitih državnih ureda natječe za milostinju.
Doista, visoke stope rasta u Putinovoj prvoj dekadi na vlasti djelomično su bile posljedica toga kako je centralizirao moć u Kremlju, ugušivši konkurentske predatore poput oligarha koji su djelovali izvan vladinog okrilja.
Privatne vojske postaju novi centri moći
Sada, međutim, naglasak na stvaranju privatnih vojski i regionalnih dobrovoljačkih bataljona za rat protiv Ukrajine, stvara nove centre moći.
To bi moglo stvoriti dinamiku koja podsjeća na 1990-e, kada su se vlasnici tvrtki u Rusiji oslanjali na privatno osiguranje, veze s mafijom i korumpirane dužnosnike kako bi zadržali kontrolu nad novoprivatiziranim preduzećima.
Kriminalne grupe koje zapošljavaju veterane ruskog rata u Afganistanu nudile su “zaštitu” onome ko ponudi najviše ili su jednostavno pljačkale profitabilne firme.
Grupe plaćenika koje je Putin stvorio za borbu u Ukrajini igrat će istu ulogu u budućnosti.
Rusija bi ipak mogla izvući pobjedu u Ukrajini. Nejasno je kako bi pobjeda izgledala; možda bi trajna okupacija nekoliko uništenih ukrajinskih gradova bila upakirana kao trijumf.
Alternativno, Rusija bi mogla izgubiti rat i taj bi ishod povećao vjerojatnost da će Putin izgubiti vlast. Nova reformistička vlada mogla bi preuzeti i povući trupe, razmotriti odštetu i pregovarati o ukidanju trgovinskih sankcija.
Trebat će najmanje 10 godina za oporavak
Bez obzira na ishod, Rusija će izaći iz rata s vladom koja će imati vlast nad privatnim sektorom u mjeri bez presedana igdje u svijetu, osim Kube i Sjeverne Koreje.
Ruska vlada bit će sveprisutna, ali istodobno nedovoljno jaka da zaštiti tvrtke od mafijaških grupa sastavljenih od demobiliziranih vojnika naoružanih oružjem koje su nabavili tokom rata.
One će, naročito u početku, ciljati na najprofitabilnija poduzeća, kako na nacionalnoj tako i na lokalnom nivou.
Da bi ruska ekonomija rasla, trebat će ne samo velike institucionalne reforme, već i onu vrstu čistog papira s kojim je Rusija ostala 1991. godine.
Kolaps sovjetske države učinio je institucije tog doba nevažnima. Uslijedio je dug i bolan proces izgradnje novih institucija, povećanja državnih kapaciteta i smanjenja korupcije – sve dok Putin nije došao na vlast i na kraju razgradio tržišne institucije i izgradio vlastiti sistem pokroviteljstva.
Lekcija je sumorna: čak i ako Putin izgubi vlast i njegov nasljednik provede značajne reforme, Rusiji će trebati najmanje desetljeće da se vrati na razinu proizvodnje privatnog sektora i kvalitete života kakvu je zemlja imala prije samo godinu dana. Takve su posljedice katastrofalnog, pogrešno vođenog rata, prenosi Net.hr.