U ljeto godine 1984. dobio sam, kao i svi muškarci moje jugoslavenske generacije, razmještaj za obavezno služenje vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Na papiru razmještaj nije zvučao loše. Bio sam raspoređen u Ohrid lijepi, kupališni grad na jezeru u zapadnoj Makedoniji. Grad je, doduše, bio daleko, ali pokraj tolikih zabiti u kakve sam mogao završiti, turistički grad s restoranima i plažama nije izgledao loše.
Tako sam u ljeto 1984. dospio u kasarnu na sjeveroistočnom obodu makedonskog gradića. Tu sam prvi put upoznao JNA – najokoštaliju, najdogmatskiju i najzaostaliju sastavnicu tadašnjeg u drugim segmentima već podosta moderniziranog društva. Ali, upoznao sam i čovjeka za kojeg nisam tada mogao znati da će ubrzo puniti stranice svih svjetskih novina. Taj se čovjek zvao Ratko Mladić.
Ratko Mladić u tom je trenutku – sad mi to zvuči nestvarno – imao nepune 42 godine. Bio je tada anonimni potpukovnik Jugoslavenske armije i perspektivni zapovjednik ohridskog garnizona. Garnizon uz pogranično turističko jezero nije bio ni osobito važan ni brojan – ali, za nekog u njegovim godinama taj su čin i funkcija značili streloviti uspon. U to doba znao sam samo da je potpukovnik Mladić odnekud iz BiH (preciznije – iz okolice Kalinovika). Govorkalo se da je ratno siroče koje je podigla Jugoslavija. O njegovoj se prošlosti i životu – međutim – znalo malo ili ništa.
PsihopatU petnaestak mjeseci u ohridskom garnizonu upoznat ću, međutim, ono Mladićevo lice koje će kasnije svi, nažalost upoznati, u ratu. Ono medijski osviještenog psihopata, bezdušnog mizantropa koji savršeno manipulira ljudima i vlastitom slikom.
Mladić je i tada bio sadist. Njegov se sadizam – međutim – nije očitovao u zlostavljanju vojske – vojsci se, štoviše, pokatkad i udvarao. Najviše je mrcvario direktne podređene – običnu, malu podoficirsku, magacinersku i nižeoficirsku pljevu koja je živjela u strahu od njegove svevideće satrapije. Znatan dio njegova tiraniziranja svodio se na obdržavanje perfektnog privida. Lice tog perfektnog privida bio je kasarnski park za koji je nadobudni potpukovnik nabavljao raritetne sadnice iz egzotičnih zemalja. Posao vojske sastojao se da se satima bavi čišćenjem lišća održavanjem tog parka, više nego pucanjem ili taktičkom obukom. Potpukovnik vrtlar opsesivno bi nadgledao to masovno vrtlarenje poput zahtjevne Marije Antoanete. U poslijepodnevnim bi satima u šetnju tim parkom u civilu dovodio kćer, istu onu koja će se 1994. u 24. godini ustrijeliti njegovim pištoljem.
Mladić je i tada bio majstor kontrole vlastitog javnog imidža. Što god bi napravio ili poduzeo, pazio je da se tu pojave neki sponzorirani novinari ohridskih ili skopskih listova ili armijskih biltena. Koliko je god mrcvario vojnike i podređene zapovjednike, pazio je da prema vani politura bude glancava, a prema obiteljima regruta u posjetu bio je svileno susretljiv.
I tada je bilo očito da je i dogmat i u lošem smislu jugoslavenski unitarist. Premda je živio i radio u Makedoniji, u gradu prekrasne kulture i lijepog života, nitko ga nikad nije čuo da je protisnuo i rečenicu makedonskog preko usta. Kad bi vojnici kasarne odlazili u obilazak kulturno-povijesnih znamenitosti poput manastira ili crkava, Mladić bi s averzijom ispravljao podređene: “Ne idu vojnici vidjeti crkvu, idu vidjeti KIS (kulturno-historijski spomenik).” I vojnici i podoficiri i oficiri jedva bi čekali da umaknu iz lijepog ohridskog perivoja samo da se riješe njegove stege.
Pet godina kasnije – KninJa sam je se riješio brzo: nakon tri mjeseca obuke završio sam u kasarni na albanskoj granici. O tome (a i o Mladiću) puno sam pripovijedao Anti Tomiću koji je to iskoristio kao građu za roman “Ništa nas ne smije iznenaditi” i film “Karaula”.
U ljeto 1985. riješio sam se vojne službe i otišao u Zagreb na studij, vjerujući da za bosanskog potpukovnika nikad više u životu neću čuti. Krivo! Pet godina kasnije počele su prve ratne čarke, a tadašnji se potpukovnik vratio u moj život sada kao pukovnik- i s novom adresom. Knin.
Znajući tko je i kakav je, nisam imao iluziju da stvari u Kninu mogu završiti drukčije nego što su završile. I to je nešto što je moja glavna primjedba srpskim autorima (inače u nekim segmentima potresne) serije “Tvrđava” srbijanske RTV. Priču o Kninu 1990. – 1992. ne možete ispričati bez Mladića, kojeg ta serija upadljivo izostavlja. Ni Babić ni Martić – Mladić je morao biti mastermajnd užasa koji će se dogoditi. On je imao taj format: format u svireposti, u mizantropiji, narcizmu i medijskoj samosvijesti.
To je Mladić kojeg će u iduće četiri godine, nažalost, upoznati cijeli globus, Hrvatska, BiH, CNN, BBC i Sky News. Mladić zapovjednik u vrijeme Škabrnje. Mladić zapovjednik vojske bosanskih Srba. Mladić, krivac i osuđen za genocid u BiH, ponajprije Srebrenicu. Bio je to isti Mladić kojeg sam ja poznavao, tek s malim ikonografskim preinakama: čovjek koji je mrzovoljno siktao na KIS prestao je nositi zvijezdu, navukao srpsku rojalističku šapku i objesio o vrat pravoslavni križ. Ali, jednako je mrzio Druge. Jednako je bio dogmat i osvetoljubiv. Jednako svirepi mizantrop, loš prema svojima i gori prema tuđima. Jednaki narcis koji uokolo vodi novinare i pazi da uzgoji pomno vlastitu medijsku sliku.
Do 1991. nitko nije čuo za njega, a onda je počeo ostavljati krvave tragove: ‘Glumi heroja pa pobjegne‘
Na koncu je – kad se crta podvuče – sve uništio. Srpsku dalmatinsku zajednicu, koju je krenuo “braniti”, sveo je na tužne Mohikance, Cajune koji se ljeti vraćaju na djedovinu i strepe hoće li ih privesti zbog objave na Fejsu. To je – kad se crta podvuče – Mladićevo djelo.
Bosanske Srbe – dakle, svoj narod – u svjetskoj je percepciji pretvorio u kolektivne krivce za genocid. Jugoslaviju nije obranio, ni pravu ni “krnju”. Srbe nije ujedinio. Na koncu je završio u scheveningenskom zatvoru gdje je kao bolesni starac proveo zadnjih 15 godina, nakon što se desetljeće skrivao u seoskoj pojati u Lazarevu. Pokopao je čak i vlastitu kćer koja se ‘94. ubila, ne mogavši izdržati očevu bruku.
Ratko Mladić umro je u 84. godini nakon dugog, ali strašnog i promašenog života. No za tim životom ostaje nešto toksično i opasno: a to je nacionalistički mit, mit koji je medijski vješti general stigao uzgojiti dok je još bio živ i važan. Kad je Mladić 2011. uhićen i transferiran u Haag, napisao sam da je taj mit najopasniji i najžalosniji, ali nažalost najžilaviji relikt njegova nasljeđa. U Srbiji čak ni najgorljivije nacionaliste ne zanimaju (više) ni Milan Martić, ni Babić, ni general Rašeta.
Živo ih se friga za Karadžića, Krajišnika ili Biljanu Plavšić. Ali, Mladić je ostao -ostao na muralima, na fasadama, na stadionskim transparentima i sloganima. Najveći samoreklamer među generalima umro je star, uzapćen i osramoćen. Ali – svoj je mit dok je još mogao stigao uzgojiti, da ga nadživi u srpskom nacionalizmu. Od tamnih prinčeva devedesetih to je uspjelo samo dvojici: njemu i Slobodanu Praljku, piše Jurica Pavičić za Jutarnji.hr.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.