Rusija u Ukrajini do sada nije dobila praktično ništa, sem pozicija koje je imala i prije 2022.
Još od nelegalne aneksije Krima 2014. godine, te proglašenja međunarodno nepriznate Donjecke republike, iz Kremlja, kao i iz ruskog Ministarstva odbrane mogle su se čuti najave o postojanju „izuzetno naprednih oružja“, za koje NATO, navodno, nema adekvatan odgovor.
Sporazum kojeg se niko nije držao
Još u martu 2018. godine, Putin je u obraćanju naciji saopštio da je Ruska Federacija „završila višegodišnji razvoj i testiranje pet oružja nove generacije“, te da je po tom pitanju „vodeća zemlja u svijetu“. Detalja o tim oružjima nije bilo, ali se govor „slučajno“ održao samo sedmicu dana prije tadašnjih predsjedničkih izbora.
Putin je to pravdao i „povlačenjem SAD-a iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja“. Ovaj sporazum je bio na snazi još od 1972. godine, i bio je neka vrsta „krajnje kočnice“ između velikih sila u vrijeme Hladnog rata. Nakon pada Berlinskog zida 1989. godine u javnost su, i sa zapadne i sa istočne strane, procurili dokumenti koji su pokazivali da ne samo da ni SAD, ni SSSR nisu poštovali ovaj sporazum, već su od vremena njegovog potpisivanja praktično udvostručili broj svojih nuklearnih bojevih glava.
Politika „poslednjeg odstupanja“ (final deterrent) je bila jednako „omiljena“ i u demokratskom Washingtonu, kao i u komunističkoj Moskvi. Iako je kasnije američki predsjednik Bill Clinton pokušavao da sklopi new deal sa Borisom Jeljcinom, odgovor iz Moskve je bio da Rusija (sada, navodno, globalni partner zapadnih zemalja) radi na drastičnom smanjenju svog nuklearnog arsenala (nuclear stockpile), kao i na uništavanju zaostalog oružja za masovno uništenje iz bivših republika SSSR-a, uključujući i Ukrajinu. Tako je sredinom ‘90-ih Kijev postigao sporazum o kompletnom nuklearnom razoružanju, te Moskvi vratio gotovo 130 projektila sa više bojevih glava tipa UR-100N, kao i 46 balističkih projektila dugog dometa RT-23 Molodets. Ukrajina je zasigurno posjedovala i 33 teške nuklearne strateške bombe pri 46. raketnoj diviziji u Mikolajevsku, ali je njihov pravi broj i namjena osporavan do danas.
Oružje za 21. vijek
Po dolasku Vladimira Putina na čelo Rusije 2000. godine, odmah se nastavilo sa programima razvoja strateških projektila, konvencionalnih balističkih projektila, te „oružja za 21. vijek“. Ovakvo „resetovanje“ pozicija u Kremlju nije dugo čekalo na odgovor iz Washingtona. Odmah nakon događaja od 11. septembra 2001. godine, SAD je donio novu strategiju odbrane i obavještajnog rada. Nekoliko mjeseci kasnije, tadašnji predsednik George W. Bush je potpisao i zvanično odustajanje SAD-a od dotašnjih obaveza u AAMT sporazumu (Antiballistic Missile Treaty).
Veoma je vjerovatno da bi Rusija nastavila sa razvojem novih oružja čak i da je AAMT sporazum ostao na snazi. Putin je, na kraju krajeva, i došao na mjesto predsjednika prije svega zahvaljujući „tvrdoj liniji“ u Kremlju, FSB-u i GRU, zapravo, ostacima nekadašnjeg shvatanja podijele svjetskih interesa na „zapadne“ i „istočne“.
Iako je Putin, barem u Evropi, dugo vremena smatran za reformatora i zapravo „umjerenu rusku struju“, globalni rivalitet sa SAD-om i članicama NATO-a nikada nije i zaista bio stavljen u stranu. Putin se, u to vrijeme, često susretao sa zapadnim liderima, kao što su bili Angela Merkel, Tony Blair i Jacques Chirac, ali je „kod kuće“ u Kremlju bio doživljavan kao „lider čvrste ruke“.
‘Zabrinjavajuće’ aktivnosti u Rusiji
Već 2008. godine, američka vojna obavještajna služba DNI (Defense Intelligence Agency) je novom predsjedniku Baracku Obami predstavila opsežan izveštaj o „zabrinjavajućim“ aktivnostima u Rusiji. Američki vojni sateliti su detektovali tzv. HEP otisak (high energy pulse), što je bio siguran znak da Rusija testira oružje velike snage. Eksplozija je zabilježena na poligonu u Udmurtiji, stotinjak kilometara od velikog vojnog postrojenja i fabrike u Votkinsku. Nakon brojnih analiza unutar NATO-a, stručnjaci su došli do zaključka da se zapravo ne radi o jednoj eksploziji, već nekoliko njih, koje su imale gotovo identičnu snagu, i na jednakoj visini. Ovo je bio siguran znak da Rusija testira tzv. pulsni raketni motor, zapravo hipersonično oružje sposobno da leti nekoliko puta brže od brzine zvuka.
Ovaj događaj je brzo pao u zaborav, a Pentagon je u narednim godinama bio zaokupljen situacijom u Siriji i Libiji, ali i dešavanjima na Krimu – sve do 2018. Nakon zvanične objave ruskog Ministarstva odbrane da je projektil X-47M2 završio sve neophodne testove, evropski analitičari su povezali „čudne detonacije“ od prije gotovo jedne decenije i novu rusku raketu, kojoj je NATO dao kodno ime „Killjoy“. Samo mjesec dana kasnije, Kremlj je u ruskim medijima zvanično prikazao „Kh-47 Kinžal“ (rus. кинжал – bodež, kratka sablja). „Kh-47“ je razvijan još od 2003. godine, i predstavlja oružje 6.5 generacije (sedma generacija oružja bi trebala da bude bazirana u orbiti ili u svemiru).
Iako su ruski izvori tvrdili da „Kinžal“ leti brzinom od četiri do pet maha, američki stručnjaci smatraju da se on vjerovatnije kreće brzinama do tri maha, tj. nešto više od 3.000 kilometara na sat. Na to upućuje i njegovo operativno lansiranje, koje je moguće samo sa lovca-bombardera MiG-31, te sa strateškog bombardera Tu-23M3. Rusija tvrdi da u bazama u Južnoj vojnoj oblasti ima 120 primjeraka „Kinžala“, te da sa te tačke oni imaju domet između 2.000 do 3.000 kilometara, što je duboko unutar teritorije NATO-a.
Hipersonični projektil „Avangard“ je nastao kao unaprijeđenje „Kinžala“, sa poboljšanim aerodinamičkim osobinama. Takođe proizveden u fabrici u Votkinsku, „Avangard“ je svoj prvi let imao 28. decembra 2018. Ova hipersonična raketa ima i tzv. mogućnosti lebdenja – koristi inerciono gravitaciono ubrzanje da pogodi svoju metu.
Nema samo Rusija hipersonične rakete
Ruski predsjednik već godinama unazad tvrdi da „zapadni radarski sistemi ne mogu detektovati ni Kinžal ni Avangard“, što je, u suštini, tačno. Sa druge strane, to ne mogu ni ruski radarski sistemi, iz prostog razloga što nisu ni dizajnirani za tako nešto. Naime, moderni radarski sistemi su najvećim dijelom „širokog spektra“ (wideband array), što u praksi znači da različitim tehnologijama i tehnikama radio signala detektuju neprijateljske letjelice očekivanog (poznatog) opsega brzina, poput bombardera, lovaca, dronova, krstarećih raketa i slično.
Do sada je bilo između osam i 10 testova „Kinžala“ i „Avangarda“, a svi oni su se desili ili na poligonima na Dalekom sjeveru u polarnom regionu, ili na Dalekom istoku. Nekoliko snimaka koji postoje prikazuju ove projektile na zemlji, ili pak kako pogađaju statične mete na moru i kopnu.
Čitava suština razvoja hipersoničnih oružja i jeste njihova mogućnost da budu final deterrent, odnosno posljednja opcija. Njihov let se, zapravo, može veoma lako pratiti brojnim vojnim satelitima sa infracrvenim kamerama ili LiDAR radarima, budući da sva hipersonična oružja emituju „vreli oblak“ dok se kreću kroz gornje slojeve atmosfere. Takođe, kod inercionih (glide vehicle) oružja je takođe veoma lako izračunati putanju leta, jer ona ne mjenjaju brzinu i karakteristike leta kao što je to slučaj kod ICBM interkontinentalnih projektila.
Takođe, ne stoje ni Putinove tvrdnje da je „Rusija daleko ispred svih drugih zemalja kada je hipersonično oružje u pitanju“. SAD ima nekoliko LRHW oružja (long range hypersonic weapon) čiji razvoj traje još od kraja ’80-ih godina. Svi projektili su zasnovani na dizajnu common hypersonic glide body, uz primjenu različitih motora u pogonskom dijelu. Takođe, trenutno se testira i tehnologija ARES, koja omogućava projektilu da brzinom od najmanje 5.000 kilometara na sat „padne“ na metu iz Zemljine stratosfere. Gotovo 100 hipersoničnih projektila se nalazi u sastavu 17. raketne brigade u bazi Lewis-McChord u Tacomi, država Washington.
I Kina takođe ima nekoliko hipersoničnih oružja i projektila, baziranih na DF-ZF dizajnu. Kinesko oružje se može lansirati i sa zemlje, slično dronovima, korišćenjem posebnog lansirnog vozila DF-17. Kina je takođe prošle godine počela i testiranje nove generacije ovakvih oružja, nazvanog HAWC, koje može čak doseći i Zemljinu orbitu.
Prije dvije godine lideri Iranske revolucionarne armije su saopštili da i Iran „posjeduje hipersonične mogućnosti“. Radi se o unapređenoj verziji balističke rakete „Paveh“, koja u standardnoj verziji postiže brzinu od 1.300 kilometara na sat, dok bi hipersonična verzija prelazila 2.200 kilometara na sat. „Paveh“ ima domet između 1.800 i 2.000 kilometara, ima sistem krila promjenjive geometrije, te može da smanji „otisak“ motora kako bi izbjegla detektovanje. Iran takođe radi i na unaprijeđenju rakete „Hoveyzeh“, koja bi u hipersoničnoj varijanti mogla da pređe brzinu od 3.000 kilometara na sat, piše Aljazeera