Prije 45 godina, 28. avgusta, održan je najveći koncert u historiji Jugoslavije. Procjenjuje se da je koncert kod beogradske Hajdučke česme, na kojem je glavna zvijezda bila grupa Bijelo Dugme, okupio od 70.000 do 100.000 ljudi, što ga čini najvećom domaćom posjetom obožavatelja rock muzike do tada.
Povodom godišnjice koncerta, u suradnji s Yugopapirom, Index donosi tekst iz 1977. godine, koji je izvijestio o koncertu i opisao nevjerovatnu atmosferu koju su doživjeli oni koji su mu prisustvovali.
Oktobar 1977: Za Gorana Bregovića i Bijelo dugme koncert kod Hajdučke česme predstavljao je dvostruko iskušenje: ne samo da je trebalo vratiti povjerenje publike, nagrizeno višemjesečnim stagniranjem grupe u kreativnom smislu i razvodnjenim konceptom trećeg albuma, već su i odnosi u samom sastavu počeli svoditi se na pitanje održavanja rok mašinerije koja vlastitim snagama nije više bila sposobna pratiti inercijom određeni red vožnje…
Prvi put poslije trogodišnje suverene vladavine nad osjećanjima i energijom mladih Jugoslavena, Bijelo dugme je izgubilo samopouzdanje, ali ne i sposobnost priznavanja svojih grešaka.
Njihov status zahtijevao je preokret, ali na nivou – ne običan koncert začinjen sentimentalnošću i lažnom patetikom oproštaja, ne muzički testament Gorana Bregovića, već DOGAĐAJ koji će premašiti sve što je po intenzitetu do tada moglo vezati se za njihovo ime.
Ipak, ni u najsmjelijim snovima nitko od prisutnih nije mogao naslutiti dimenzije te zabave u Beogradu. Za organizatore to je bila situacija u kojoj se sve dešavalo na ivici eksplozije, za Bijelo dugme – najčarobniji eliksir u karijeri, za publiku najuvjerljiviji provod u tradicionalno osiromašenom beogradskom letu.
Kao da su svi akteri svjesno nosili na sebi određeni rizik, ulažući ga u zajednički magijski obred i izlazeći iz njega očišćeni, s olakšanjem koje donosi dobro obavljeni posao. Bilo je vrlo uzbudljivo na samoj pozornici i oko nje tog toplog popodneva…
Muzika nije više bila u prvom planu
Još dok smo se polako probijali kroz gust saobraćaj na domak Miloševog Konaka, razmišljajući gdje da smjestimo staru “Škodu” koja nas je, brzinom hoda, nosila kroz šaroliku, užurbanu gomilu, bilo je jasno da se priprema nešto sasvim drugačije od uobičajene vikend atmosfere.
Zajedno s dvojicom kolega iz Studija B (beogradska lokalna radio stanica), naoružan kazetnim magnetofonom i malom primopredajnom stanicom koja nam je trebala omogućiti javljanje s lica mjesta, provlačio sam se između mladića i djevojaka u farmerkama, s majicama na kojima se upadljivo crvenio osmijeh i natpis “Eto, baš hoću!”, prolazio pored roditelja koji su svoju djecu nosili u naručju ili ih, zbunjene, držali za ruku.
Dugmad najrazličitijih dimenzija, prišivena ponekad na vrlo smela mjesta, simbolično su potvrđivala pripadnost jednom pokretu koji se davno oteo racionalnim razmišljanjima i analizama.
Oni koji su od Bijelog Dugmeta stvorili nacionalni fenomen bili su čvrsto uvjereni da im pripada još jedna večer i nimalo nisu pogriješili. Ono što je dolazilo treba po mnogo čemu shvatiti kao trijumf publike, kao činjenicu koja snagom svoje neposrednosti baca u sjenu sve prividne razloge okupljanja.
Muzika nije više bila u prvom planu i malo je bilo onih koji su tu očekivali neko iznenađenje ili novost.
Već samo prisustvo dovoljno je određivalo stav i nije bila potrebna nikakva dodatna atrakcija da bi sam događaj dobio na uvjerljivosti.
Naravno, bilo bi neumjesno tvrditi da bi ideja o organiziranju ovakvog koncerta naišla na tako veličanstveni odaziv da glavna zvijezda večeri nije bila grupa Bijelo dugme. U ovom trenutku oni su još uvijek najprivlačnije ime domaćeg rok zbivanja, bilo da se sa senzacionalističkom strašću razglaba o njihovoj budućnosti ili nostalgično prekopa njihova prošlost.
Ono što je i Bijelom dugmetu i publici bilo potrebno je afirmacija sadašnjosti, i cijela večer je protekla kao himna trenutka, kao potvrda vitalnosti jednog mita koji je premlad za umiranje.
Radio, televizija, film, štampa, svi mediji kao da su odjednom shvatili gdje leži esencijalna snaga rok rituala i po prvi put se osjetilo da samo sudjelovanje daje mogućnost objašnjenja (ako je ono uopće potrebno), bez unaprijed formiranih mišljenja i dilema u stilu “treba li nam to ili ne”.
Nešto poslije 17 sati uspjeli smo se probiti do same pozornice ne baš velikih dimenzija, podignute na lijevoj padini udoline kod Hajdučke česme. Već tada nikakve vidljive barijere unaokolo nije bilo (kasnije sam saznao da je postojala improvizirana ograda koja je “podlegla” pod prvim naletima) i moglo se naslutiti kakve sve neprijatnosti očekuju one malobrojne koji su se zaista brinuli o održavanju, kakvog – takvog reda i normalnog odvijanja programa.
Gomila samozvanih “čuvara” i onih koji su se osjetili pozvanim da budu u neposrednoj blizini događaja samo je povećavala nervozu i napetost. U tim okolnostima izgledalo je najsigurnije smjestiti se u pozadini pozornice, iza kompleta bubnjeva, dok nam je leđa “čuvala” velika tabla sa stiliziranim staklenim slovima Bijelo dugme.
Što je večer više odmicala, ta konstrukcija iznad naših glava polako se pretvarala u Damoklov mač, uz ljuljanje i pucketanje pod težinom svih onih koji su očigledno mislili da je pozornica jedino mjesto za koje vrijedi žrtvovati čak i vlastitu glavu.
Trijumf bez rizika
Naravno da u takvim okolnostima nije bilo jednostavno uvijek se koncentrirati na događaje pred nama, tim prije što je pritisak nepregledne mase sprijeda počeo ozbiljno ugrožavati sve one koji fizički nisu bili dorasli situaciji. Tako se u jednom trenutku Petar Popović, čovjek bez čije se pomoći jedan ovakav koncert vjerovatno ne bi mogao zamisliti, pretvorio u bolničara – na rukama je prenosio poluonesviještene djevojčice do sigurnijeg mjesta, pokraj nas, i tu je intervenirala ekipa ljekara.
Srećom, (jer sreća je u ovakvim okolnostima zaista bila neophodna) nije došlo do većih incidenata i pored toga što je muzika nekoliko puta morala biti prekinuta radi smirivanja atmosfere.
Posljednji sat koncerta Bijelo dugme je doslovno bilo opkoljeno sa svih strana – najmanje stotinu ljudi guralo se na skučenom prostoru između kablova, pojačala, konzole sa svjetlima koja se preteći njihala, dva pozamašna bureta sa suhim ledom, filmskih i televizijskih kamermana koji su se borili za što nevjerovatnije uglove, ushićenih djevojčica što trepere već pri samoj pomisli na blizinu svojih heroja.
Iznad nas, na okolnom drveću grozdovi sačinjeni od onih koji su svoju radoznalost kombinirali s vještinom penjanja. Često su nas podsjećali na svoje prisustvo suhim odlomljenim grančicama. Dešavanje čitavih pet sati u tom kotlu, suočen s latentnom (i na svu sreću rijetko ispoljenom fizičkom) energijom nekoliko desetina hiljada prisutnih – nije stvar koja se lako zaboravlja.
A muzika, pitate se?
Sve ono što je prethodilo Bijelom dugmetu imalo je nezahvalnu ulogu “zagrijavanja” i pripreme za centralni događaj večeri, ali bi nepravedno bilo ispustiti grupu Leb i Sol iz Skoplja, koja je vrlo autoritativno izvela nekoliko instrumentalnih pjesama oslanjajući se često na neparne ritmove preuzete iz narodnog melosa makedonskog podneblja i vještinu svog gitariste.
Grupa Tako i Zdravo iz Beograda pokušale su, svaka na svoj način, da prikriju nedostatak originalnosti u žanru koji su odabrale, dok je Bijelo dugme, ponovo u starom sastavu, zvučalo baš onako kako su mnogi i očekivali.
Način na koji su predstavili svoju muziku govorio je rječito o njihovoj želji da ne osvajaju nove pozicije već da potvrde stare, i mada bi taj teorijski konzervativizam u nekim drugim okolnostima zvučao kao “igra na sigurno”, ovdje se on, kvantitativno toliko proširen i podržan, pretvorio u trijumf bez rizika, ali i bez osjećaja podilaženja publici!
Bregović i njegovi Bosanci, iako primjetno uzbuđeni, reklo bi se čak dirnuti neočekivanim spektaklom čiji su povod oni sami, prošli su kroz dvosatni program s odlučnošću očajnika svjesnog činjenice da mu od sljedećeg poteza zavisi dalja sudbina.
Međutim, imali su dovoljno snage da ne podlegnu toj grčevitoj dilemi i mada je ovom njihovom povratku na trenutke nedostajalo prave spontanosti i oduševljenja, ono što je preostalo bilo je dovoljno da odagna zle slutnje.
Od ovog koncerta karijera Bijelog dugmeta je ponovo samo u njihovim rukama!
Napisao: Sloba Konjović (Džuboks, 1977.)