Na pitanje da nam pojasni prednosti tradicionalne izrade četkarskih proizvoda, Balagić odgovara da je tajna kvalitete i dugovječnosti četki upravo u ručnoj mašini za umotavanje dlake u četku, koja zahtijeva iskustvo i istančan osjećaj za brzinu procesa kako se dlaka ne bi oštetila ili spržila.
„Četke koje ja pravim sigurno mogu trajati i po pedeset godina. Moj otac je, nekad davno, napravio glancerice za čuvenog sarajevskog čistača obuće čika Mišu, i on ih je koristio sve do smrti“, priča nam Balagić.
Upravo je otac Aga zaslužan za njegovu ljubav prema ovom poslu. On je kao ratno siroče nakon Drugog svjetskog rata došao u Sarajevo i izučio četkarski zanat kod tada veoma poznatog i cijenjenog majstora Jahila Fincija. U to doba bilo je još nekoliko četkara u Sarajevu, ali su svi oni zatvorili radnje sredinom osamdesetih.
„Tako smo ostali samo moj otac i ja. Brat i sestra su izabrali druge životne puteve, a ja sam želio nastaviti očevim stopama“, prisjeća se Balagić.
Za izradu četki Balagić upotrebljava samo kvalitetne repromaterijale.
„Koriste se konjska dlaka, svinjska, goveđa, dlaka od jazavca, kune ili kamine. Nekad smo otac i ja nabavljali sve što nam treba za posao širom bivše Jugoslavije, išli smo i u Italiju, ali danas je situacija sasvim drugačija“, objašnjava Balagić.
Mnoge fabrike u kojima su Balagići nabavljali repromaterijal više uopšte ne postoje. Način života se promijenio, pa je samim tim i proizvodnja sa nekadašnjih tristotinjak, spala na četrdesetak vrsta četki. Kako bi izdržao zub vremena, Remzija je iskoristio svoj talenat i znanje da upotpuni ponudu inovativnim proizvodima. Tako da danas u Čizmedžiluku možete kupiti i četke za masažu, brijanje, njegu kućnih ljubimaca, pa i one namijenjene za čišćenje voća i povrća.
„Znam da se ne mogu utrkivati sa industrijskom proizvodnjom, niti to želim. Četke kakve ja pravim zahtijevaju vrijeme. Meni za izradu jedne četke u prosjeku treba cijeli dan. Pored toga, materijali koje koristim su neuporedivo skuplji od fabričkih. Samim tim i moja cijena je viša“, naglašava Balagić.
Ali sve to i ne bi bio problem da postoji volja nadležnih za očuvanje ovog zanata.
„Meni ne nedostaje ni želje, ni znanja. Predlagao sam opštinskim i gradskim vlastima različite projekte. Nažalost, sve je ostalo na obećanjima. Opstajem zahvaljujući pomoći pojedinaca i tome što radim druge poslove kako bih očuva radionu. Iskreno da vam kažem, jedino što me dijeli od zatvaranja je ljubav prema četkarskom zanatu. A, do kada ću izdržati, to je pitanje“, zaključuje Balagić za kraj našeg razgovora.