Kamo sreće da je tako, no život nas uči drugačije: čim policija sasječe krakove određenoj kriminalnoj hobotnici, oni se po prirodnom zakonu brzo regeneriraju, pa nastave gušiti društvo istom ili još jačom žestinom.
Ako se udari u glavu, zatvori glavne protagoniste organiziranog kriminala, onda oni koji su im služili, a nisu obuhvaćeni istragom, jednostavno prelaze drugima, gdje se pod njihovim vodstvom nastavljaju baviti nečasnim rabotama. Gdje je onda rješenje?
Prije odgovora, vratimo se spomenutoj informaciji. Nakon što je pao Mateo Messina Denaro, posljednji kum Cose Nostre, ne znači da je to bio i zadnji mafijaš jer jasno je da zlo iz generacije u generaciju perpetuira, od strašnog Al Caponea do današnjih dana, ali ne nestaje, već se s njim manje ili više uspješno nosi država i društvo u cjelini.
I što se više podiže svijest među građanima da se zlo zlim vraća, utjecaj organiziranog kriminala slabi. No to je dug, kompliciran i zahtjevan posao, što se dade vidjeti na talijanskom primjeru jer otkada za sebe znamo, slušamo o mafijaškim osvetama nad onima koji su ih odlučili prokazati.
Najgore je što je mafijaški koncept iz Italije, koji je s prvim iseljenicima s Apeninskog poluotoka zaživio u SAD-u, pa tamo pogonjen pohlepom doživio svoje sramne vrhunce, danas prihvaćen u cijelom svijetu od onih koji ne prezaju zarađivati na ucjenama, prostituciji, drogi, krijumčarenju ljudi i njihovih organa, oružja, kocki, preprodaji svega i svačega, i koječemu nezakonitom.
Bivša talijanska senatorica Laura Garavini smatra da bi se Italija za dvadeset ili trideset godina mogla riješiti mafije, jer kad je pao zloglasni Denaro, koji je zaista bio velika riba, bit će uhvaćeni i “glamci”.
No činjenica je da je unatoč zločinu koje je napravio, Denaro prošao bez prave kazne jer je umro samo osam mjeseci nakon što je utamničen. Znači, pravda je i ovoga puta bila prespora. Mateo Messina Denaro izmicao joj je punih trideset godina, što više o govori o nemoći talijanskih policijskih snaga i tužilaštva nego o mreži jataka koji su ga vjerno čuvali od ruku pravde.
Nije važno je li u pitanju Cosa Nostra ili ‘Ndrangheta, škaljarski klan, ruska mafija…, ko li sve već, manje-više je to ista pašta. I stvari su tu prilično jasne: što se bilježi niži stepen organiziranog kriminala u pojedinom društvu, to je i sigurnost veća, kao, uostalom, i kvaliteta života, jer upravo mafijašenje svake vrste najviše truje određenu sredinu i odnose među ljudima, a zemlje ili regije koje su se “proslavile” po mafijaškim likovima s naslovnica izbjegavaju se u širokom luku.
Na kraju upravo ta vrsta izoliranosti dodatno hrani mafijašku zvijer koja sve lakše upravlja pauperiziranim krajevima u kojima niko sa strane ne želi investirati niti živjeti, niti se čak povremeno odmarati, znajući da tamo o ama baš svemu zadnju riječ imaju – gangsteri.
Džabe su sve ljepote Sicilije ili Sardinije, koje su i neopisive i neprocjenjive, ako život stanovnika koji ne pristaju uz mafiju ne vrijedi ni centa.
Ono što budi nadu da će se u Italiji stvari ipak popraviti, činjenica je da sve više žrtava, unatoč prijetnjama koje dobivaju lično ili su njima izložene njihove porodice, svjedoči o strahotama koje su proživjeli i tako staju na kraj bossovima koji završavaju onkraj brave.
Kako navodi Slobodna Dalmacija, Italijanska se mafija u svojim počecima nametnula lokalnom stanovništvu praveći se njegovim zaštitnikom, pa ga tako zavjetovala na šutnju o njenim prljavim poslovima. To se dogodilo u pasivnim, siromašnim krajevima, u kojima državne vlasti nisu imale institucionalnu moć na svakom pedlju zemlje, pa je mafija regrutirala mlade u svoje redove, učeći ih životu po njezinim, surovim pravilima, a ne onako kako to stoji u ustavu i zakonima.
Kako navodi Slobodna Dalmacija, upravo to loše talijansko iskustvo, zbog kojega jug Italije vodi stoljetnu borbu protiv organiziranog kriminala, opominje i druge. Gdje god vlast ustukne pred bandama i zažmiri na njihove opačine, zlo se brzo umnožava dok se ne useli i u snage reda i mira, a kad tu nađe saveznike koje im dostavljanjem važnih informacija jamče nedodirljivost, nema mu kraja.