Umjesto toga, dok su ruske snage okupirale ovaj zagađeni komad zemlje poznat kao Černobilska zona isključenja, Vološina im je bila takav trn u oku da su je počeli nazivati “bijesnom babuškom na kraju ceste”. “Rekli su da su me došli osloboditi. Od čega me treba osloboditi?”, upitala je Halina prije nego što ih je proklela.
Vološina jedna je od 99 stanovnika koji još uvijek žive u ovoj zoni, području koje pokriva otprilike 2500 četvornih kilometara vjerovatno najradioaktivnijeg područja na planetu, piše New York Times. Katastrofa nuklearne elektrane u Černobilu prekrila je regiju stotinu puta većom radijacijom od one koju su oslobodile atomske bombe u Hirošimi i Nagasakiju zajedno.
Černobil je također bio jedno od prvih područja kroz koje su ruski tenkovi prošli dok su iz Bjelorusije nadirali prema Kijevu, glavnom gradu Ukrajine, oko 150 kilometara južno. I to je bilo jedno od prvih mjesta s kojih su istjerani, prisiljeni na povlačenje krajem marta prošle godine.
Posjećujući zonu godinu dana kasnije, prošla nesreća i sadašnja tragedija križaju se na čudne i fascinantne načine.
Otapanje jezgre reaktora u Ukrajini, tada dijelu Sovjetskog Saveza, zagadilo je zemlju za sljedeće stotine godina i razotkrilo opasnosti političke kulture izgrađene na lažima. Pridonijelo je padu komunističkog sistema i raspadu Sovjetskog Saveza. Ruska invazija opravdana je drugim lažima Kremlja – da je ukrajinska državnost mit i da Kijevom vladaju nacisti.
Prije rata, sablasni grad Pripjat, koji je nekad bio dom desetinama hiljada radnika nuklearne elektrane prije nego što je napušten, postao je mračna turistička atrakcija za one koje privlači postapokaliptična pustoš. Stambene zgrade iz sovjetske ere raspadale su se dok su vukovi harali hodnicima. Panoramski točak u zabavnom parku koji je trebao biti otvoren 1. maja 1986. svake je godine skupljao sve više hrđe.
Posjeta selima oko Černobila pruža priliku zakoračiti u trenutak zamrznut u vremenu, gdje je sve ostalo tamo gdje je bilo prije više od tri decenije. Dječje igračke nalaze se u gustom grmlju. Pohabana odjeća razbacana je po spavaćim sobama gdje su je stanovnici ostavili dok su bježali. Prašnjava kolijevka koja se nazire kroz razbijeno prozorsko staklo nudi podsjetnik da je na sada mrtvom mjestu nekoć postojao novi život.
Danas, kada su gradovi širom Ukrajine izbrisani, ruševine Černobila više se ne čine nezemaljskim nego sumorno poznatim. Daleke eksplozije koje su izazvale životinje koje su gazile na mine koje su postavili Rusi podsjetnik su da je ova zemlja iz prošlosti uveliko dio sadašnjosti.
Zgrada i nezgrapni sarkofag izgrađen da bi se sahranili ostaci reaktora broj 4 – gdje su dvije ogromne eksplozije raznijele oklop od 2000 tona s goruće jezgre – dugo su služili kao lekcija o tome što se može dogoditi kad se politici dopusti uplitanje u naučni pothvat proizvodnje energije cijepanjem atoma. Sada se to ponovno događa.
Ruske snage u južnoj Ukrajini okupirale su najveću evropsku nuklearnu elektranu, a to postrojenje u Zaporižju stalno je granatirano, što je izazvalo strah od tamošnje katastrofe.
I u samom Černobilu, ruski su vojnici pokazali nesmotreno ponašanje na početku rata. Te noći u februaru 2022. kada su Rusi napali Ukrajinu, zabilježen je drastičan porast razine radijacije – od dva do osam puta više nego inače – u različitim dijelovima černobilske zone, rekao je Serhij Kirejev, ukrajinski dužnosnik odgovoran za tamošnje praćenje okoliša.
“Više od 5000 ruskih vojnih vozila ušlo u zonu, provozalo se cestama, a onda su vojnici počeli kopati rovove. Podigli su radioaktivnu prašinu koja je bila u gornjem sloju tla”, objasnio je Kirejev. Seljaci su upozorili Ruse na opasnosti. “Kopali su rovove u neposrednoj blizini reaktora. Rekli smo im da prestanu, ali nisu nam vjerovali kad smo ih upozorili na zračenje”, rekla je 82-godišnja Halina Markevič.
Za malu skupinu starijih stanovnika koji su ostali u zoni, ruska invazija i nuklearna katastrofa obilježile su njihove živote. Oba događaja prisjećaju se do detalja. Posjetitelji su rijetki ovih dana, ali Vološina bila je puna energije dok je postavljala hranu za svoje posjetitelje i zgrabila bocu votke s lokalnim biljem. Tri čašice, rekla je, bila su običaj za posjetitelje.
Prije otapanja reaktora, priča Vološina, Černobil je bio grad poznat po velikoj prirodnoj ljepoti. Imala je 36 godina i bila je direktorica lokalnog vrtića kada se noćno nebo obasjalo prije zore 26. aprila 1986. U danima nakon katastrofe, pridružila se ostalim stanovnicima u ubacivanju pijeska u vreće koje su helikopteri dopremali i bacali u reaktor. Nikad nije otišla, prenosi Index.
Jednog je jutra čula Ruse kako viču na komšiju i haraju po njegovoj kući. Izjurila je kako bi im se suprotstavila: “Bilo ih je 15 s mitraljezima. Nisam ih pustila u svoju kuću. Počela sam vikati na njih”.
Dva dana kasnije komšija je upozorio je Vološinu da su njena dva odrasla sina u opasnosti. Jedan od njih ranije je služio u ukrajinskoj vojsci i stoga bi bio od posebnog interesa za Ruse. Tako su se pod okriljem mraka dvojica muškaraca odšuljala do obale rijeke iza kuće, ukrcala dva bicikla na dva motorna čamca i krenula. Skrivali su se više od mjesec dana.
“Tek kada su to područje oslobodile ukrajinske oružane snage, mogli su se vratiti kući”, rekla je Vološina. Njen mlađi sin uskoro je ponovno otišao u vojsku. Prošlih mjeseci borio se u Bahmutu. Vološina je obrisala suzu i rekla kako se nada da će ga jednog dana opet vidjeti kod kuće.