Mještani sa kojima je ekipa Anadolu Agency (AA) razgovarala svjedoče o potapanju prije 78 godina i višedecenijskoj brizi zbog zaostalih mina.
Iz Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture najavljuju da će radovi na izvlačenju stotina plovila, od kojih mnoga ometaju riječni saobraćaj, početi u oktobru i trajati bar pet godina. Projekat vredan 30 miliona eura otežavaju neeksplodirane naprave, tako da će posao biti započet razminiranjem, pa nastavljen sječenjem brodova i odlaganjem dijelova na obalu.
Ovaj događaj s najvećim nestrpljenjem očekuju brodari jer je plovidba, posebno pri niskom vodostaju, znatno otežana. Na mjernoj stanici Prahovo ovih dana iznosi minus 60 centimetara.
“Svake godine kad je nizak vodostaj vide se tri potopljena broda ovdje. U ovom sektoru, od 859. kilometra, od bifurkacije do Đerdapa II, veoma je otežano zato što ima dosta potopljenih objekata iz Drugog svjetskog rata, pretpostavlja se, 170 plovila. Otežano je jer je smanjena širina plovnog puta”, kaže zapovjednik broda “Eliksir – Prahovo” Saša Marković.
Ovo u praksi znači da od 859. do 863. kilometra, gde se nalazi hidro-elektrana Đerdap II, nema mimoilaženja, ni prestizanja brodova, pa se tu čeka satima.
“Preko puta je tačno 861. kilometar, gde se mi nalazimo. Dosta je otežano, pogotovo što znamo, a bili ste svedoci i videli ste, da tamo postoje podvodne mine. Nimalo nije prijatno ploviti ovim sektorom ovdje”, govori Marković.
Dodaje da ovo za kolege iz drugih zemalja, koje prvi put prođu donjim tokom Dunava, predstavlja atrakciju koja nosi opasnost.
“Vađenje će olakšati plovidbu. Proširenjem plovnog puta skratiće se vrijeme prevođenja, ali bezbjednost je na prvom mjestu, biće mnogo bezbjednije. Sada je obilježen plovni put, postoje zelene bove, to su preporuke, ali niko ne može da vam garantuje sad šta se tu nalazi. I hvala Bogu što do sad nije bilo nekih velikih problema”, kaže Marković.
Kako je vojna operacija potapanja crnomorske flote nazvana “Dunavski vilenjak” izgledala, iz prve ruke govori Dušan Brzulović, koji stanuje u istoj kući u kojoj se 1933. godine rodio. Tada je bio jedanaestogodišnji dečak.
“Krajem juna ili početkom jula, znam da je bilo vreme za plažu, mi, djeca, smo bili tamo, igrali se u Dunavu. I jednog dana, ne znam koji datum – galama, muzika, grmi! A selo – šta je, šta je? Kažu – brodovi neki su došli, pa se tu ukočili u Dunavu. I to je trajalo do kraja rata”, priča osamdesetdevetogodišnji Dušan.
Pred samo povlačenje vojske, brodovi su minirani jedan po jedan, a Dušan, ostala djeca i komšije sve su pažljivo posmatrali.
“Nisam imao nikakav strah, oni nas nisu dirali. Obavljali su svoj posao, mi smo obavljali svoje. Brodove su prvo vukli gdje su oni hteli. Htjeli su da zatvore, valjda, prolaz u Dunavu i minirali. Čuje se buka i brod polako potone, ode brod, ide na dno. Jer Dunav nije bio toliko dubok, neki ostane da se vidi, neki potone skroz, ali mnogo brodova je bilo, preko 20 sigurno”, govori Dušan.
Sve što se u brodovima nalazilo, osim oružja i municije, završilo je kod mještana.
“Narodu u Prahovu su dali sve moguće i hranu. Ostao mi je u sjećanju taj miris konzerve od oko litar, goveđe meso unutra. Nije se znalo da li je slađe meso ili onaj sos. I dali su ljudima sve. Mi u kući nismo imali posuđe emajlirano, imali smo drvene kašike. Prvu kašiku što sam dobio, to je bilo što sam dobio od Njemaca”, prepričava Dušan.