Nad glavom im odnedavno visi još jedna prijetnja. Međunarodni kazneni sud (ICC) istražuje djelovanje Izraela na okupiranim područjima u posljednje tri godine, a odnedavno i aktivnosti Hamasa. Podizanje optužnica zbog ratnih zločina nije isključeno, a navodno prijete i izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu.
Svi su svjesni zadrtog stava Hamasa i Izraela, zbog čega su neki akteri pokrenuli niz procesa radi ograničavanja krize te stvaranja vanjskih uvjeta koji bi smanjili destruktivni utjecaj drugih aktera (čitaj Islamska Republika Iran, Rusija). Turska također, ali ona i dalje djeluje agresivno prema Izraelu nadajući se da će tako utjecati na kraj agresije u pojasu Gaze.
U četvrtak je Ankara nastavila raskidanje veza s Izraelom objavivši da obustavlja sav izvoz i uvoz s njim. “Turska će strogo i odlučno provoditi nove mjere sve dok izraelska vlada ne omogući nesmetan i dostatan protok humanitarne pomoći u Gazu”, stoji u priopćenju koje ne precizira utječe li odluka Ankare na izvoz azerbajdžanske nafte u Izrael preko turske luke Ceyhan. Trgovinska razmjena dviju zemalja prošle je godine dosegla 6,8 milijardi dolara (od čega je 76 posto turski izvoz), a Izrael je odmah objavio da će “stvoriti alternativu” trgovini s Turskom, što predmnijeva kupovinu od drugih država, ali i stvaranje kolateralnih kanala kojima će turska roba, za koju je teško brzo naći namiru, stizati u Izrael.
Kolumbija prekida odnose, hoće li Brazil slijediti?
Vlada premijera Netanyahua je sve izoliranija. Kolumbija je u četvrtak prekinula diplomatske odnose s Izraelom zbog agresije u pojasu Gaze, a riječ je o zemlji koja je sa židovskom državom izgradila bliske vojne veze. Analitička firma Stratfor upozorava da bi kolumbijski potez mogao pokrenuti druge južnoameričke države koju vode lijeve vlade, primjerice Brazil i Čile, na takav korak. Riječ je o procesu globalne izolacije Izraela koji je posljedica golemog broja poginulih civila u pojasu Gaze. Lokalni izvori govore o oko 35.000 žrtava, a desni američki mediji navode da “za 10.000 žrtava nema potvrde”, kao da i 25.000 nije zastrašujući broj.
Hamas je napao Izrael 7. listopada prošle godine jer je zemlja bila u političkom kaosu koji je Netanyahu izazvao tvrdoglavim inzistiranjem na pravosudnoj reformi protiv koje se digla javnost. Ali i zato što je bio uznapredovao proces normalizacije odnosa Izraela i Saudijske Arabije, koji nije u obzir uzimao njegove, Hamasove interese; manje je njih pogađalo pitanje rješenja spora kroz formiranje dviju država – taj se pokret, kao i Netanyahu, protivi ideji dvije države. Proces normalizacije odnosa Rijada i Jeruzalema je početkom rata stao, ali Muhamed bin Salman (MBS), saudijski prijestolonasljednik koji vodi Kraljevinu, signalizirao je da želi nastavak tog procesa što prije.
Normalizacija odnosa Izraela i arapskih država je počela sklapanjem mirovnog sporazuma Egipta i Izraela 1979. godine, što će predsjednik Anwar el-Sadat platiti glavom – dvije godine kasnije ubit će ga islamski radikali. Jordan je bio sljedeći, 1994. godine, a 2020. godine uslijedio je veliki prasak, sklopljeni su Abrahamski sporazumi o normalizaciji odnosa Izraela s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahreinom i Marokom. Potpisani su pod kraj mandata američkog predsjednika Donalda Trumpa, ali su pregovori trajali godinama. SAD je, primjerice, gradio zajedničku raketnu obranu koja je uključivala članice Vijeća za suradnju u Zaljevu (Arabija, UAE, Bahrein, Kuvajt, Katar i Oman) i Izraela. Proces je akceleriran Abrahamskim sporazumima nakon kojih SAD prebacuje Izrael iz europskog u bliskoistočno zapovjedništvo, da bi se olakšala suradnja s arapskim susjedima.
“Taj je potez bio prijelomnica koja je promijenila odnose” olakšavajući razmjenu obavještajnih podataka i pružanje ranog upozorenja među zemljama, rekla je Wall Street Journalu Dana Stroul, koja je do prosinca prošle godine bila najviša civilna dužnosnica u Pentagonu odgovorna za Bliski istok. Zemlje Zaljeva, a i arapske u široj regiji, boje se raketnih napada Irana, protiv kojih nemaju zadovoljavajuću obranu. Strah nije bez argumenata jer je Iran, iako to nije priznao, 2019. godine napao saudijska naftna postrojenja i nanio im ozbiljnu štetu.
Jačanje veza s NR Kinom i Rusijom
Zemlje Zaljeva su bile nezadovoljne najavom američkog smanjenja interesa za regiju, pa su krenule jačati veze s Rusijom i Narodnom Republikom Kinom. Washington je shvatio poruku, pa je dio plana normalizacije odnosa Rijada i Jeruzalema bio i paket obrambenih i sigurnosnih sporazuma s SAD-om. Budući da je izraelska vlada apsolutno iracionalna, izgubila je kontakt s realnosti i smatra da su svi protiv nje, SAD je zaključio da je nužno poduzeti korake koji će ojačati sigurnosne veze sa Saudijskom Arabijom, što je važan korak prema kreiranju arapskog saveza koji će biti sredstvo odvraćanja Irana i njegovih destruktivnih aktivnosti u regiji. Taj bi savez bio kontrapunkt iranskom šijitskom polumjesecu koji se proteže od Hezbollaha u Libanonu do jemenskih hutista. Kad bi se Izrael vratio zdravoj svijesti – Thomas Friedman, kolumnist New York Timesa, tumači ovako: “Otvoreno rečeno, saudijski prijestolonasljednik MBS je najgore vjerske ekstremiste svoje zemlje strpao u zatvor, dok je Netanyahu najgore vjerske ekstremiste svoje zemlje stavio u svoj kabinet” – formalizirao bi odnose s Arabijom pa bi alijansa, koja je branila Izrael u noći s 13. na 14. travnja, kad ga je napao Teheran, ojačala i nadjačala Iran. Budući da je Izrael nuklearna sila, ni iranska atomska bomba ne bi Teheranu davala nadmoć u regiji.
Američki državni tajnik Antony Blinken je o saudijsko-američkom sporazumu raspravljao u ponedjeljak kad je iz NR Kine došao u Rijad. Sporazum, čiji detalji izlaze na kapaljku, trebao bi jamčiti obrambenu suradnju iako će biti ispod obveze koju SAD o obrani ima s Japanom ako bude napadnut. Vjerojatnije je to nešto nalik na sigurnosni sporazum s Ukrajinom, koji se pregovara, a uključuje sve vrste podrške i suradnje. Važni dijelovi su američka potpora saudijskom civilnom nuklearnom programu i povećana tehnološka suradnja na području umjetne inteligencije i drugih tehnologija u nastajanju te uklanjanje prepreka izvozu sofisticiranog oružja. Rijad bi tako okrenuo leđa kineskoj tehnologiji, što bi predstavljalo težak udarac Beijingu/Pekingu, koji se pokušava postaviti pregovaračem, ali zbog primarnog interesa, suzbijanja američkog utjecaja, nije u stanju stvarati potrebne kompromise, između ostalog i jer nije spreman na ustupke.
Sporazum Washingtona i Rijada tražit će političku podršku u SAD-u, koju bi mogao dobiti iako će biti kritičara koji će tvrditi da ne uzima dovoljno u obzir izraelske interese, koji su u ovom trenutku jasni – nikakva palestinska država – što traže Arabija i ostali Arapi te većina muslimana. Istodobno teče i proces alijenacije Hamasa jer je Katar najavio da bi militantnom pokretu mogao otkazati gostoprimstvo, Jordan je dao do znanja da ga ne kani primiti, a nije sigurno i bi li Turska bila na to spremna. Taj proces slabi pregovaračku poziciju Hamasa, koji nema podršku arapskog ni većine muslimanskog svijeta, ali Izrael kao da to ne shvaća. Baš kao ni nastojanje SAD-a i Arabije da formaliziraju novu sigurnosnu arhitekturu regije koja će, stvaranjem ravnoteže moći sa šijitskim snagama, možda kreirati mirno ozračje. Prvi je korak, u svim tim važnim procesima, prestanak izraelske agresije na pojas Gaze. Možda Netanyahu shvati da Hamas ne može pobijediti vojno, piše Jutarnji.hr.