Nikšićev post sa Facebooka prrnosimo bez intervencija.
“Kada se probudila savjest svjedoka i otkrivena Tomašica svijet je još jednom vidio sav „raskoš“ zločinačkog uma u BiH od 1992-1995.
Ako odemo u Zecove, prijedorsko naselje- srest ćemo preživjele povratnike kako žive u kućama pored egzekutora. Mimoilaze se sa onima koji su im ubili članove porodice.
Mi se ustvari samo trudimo shvatiti koja je to snaga kojom živi majka Hava Tatarević kad joj ubiju šest sinova. Hava mezare sinova danas gleda sa terase svoje kuće.
To je Prijedor. Prijedor- grad logor. Keraterm, Omarska, Trnopolje. Preko 30 000 logorskim strahotama izmučenih, premlaćivanih, izgladnjivanih, ponižavanih, istraumiranih ljudi.
3.176 ubijenih nedužnih civila Prijedora. 102 djeteta. Niko od njih u Prijedoru danas nema spomenik. Umjesto toga 30. maja slavi se “Dan odbrane Prijedora od muslimana i Hrvata.”
Napadi na povratnike, veličanje ratnih zločina i vrijeđanja, zastrašivanja, isticanja zločinačkih simbola- poruka su povratnicima. A tako se živjeti teško može.
Žalosno je što i pored mnogobrojnih osuđujućih presuda, pojedinačne i komandne odgovornosti i pored činjenice da su zločinci mahom i sami priznavali krivicu, u Prijedoru ni danas nakon 31 godinu nema suštinskog suočavanja sa prošlošću.
Danas treba da se podsjetimo sramne naredbe Kriznog štaba Prijedora od 31. maja 1992. koji je naredio isticanje bijelog platna na kućama i domovima, a nošenja bijele trake na rukama nesrpskog stanovništva.
Bijele trake su njihova civilizacijska sramota, njihovo opredjeljenje kojim su umjesto žrtava zapravo obilježili sebe.
Naša dužnost je da ostanemo nepokolebljivi u sjećanju”.