Roditelji su skloni da vjeruju da dvogodišnje dijete zna brojati do deset (iako brojeve ponavlja samo kao pjesmicu), ali su, nažalost, isto tako skloni da smatraju da neke ‘velike’ stvari nisu važne za dijete, na primjer stvari koje se tiču izbora između dvije mogućnosti ili iskrenosti.
Djeca znaju šta ne žele
Jedna od čestih zabluda je da dijete ne zna šta želi. Upravo suprotno! Djeca prije druge godine ulaze u fazu protesta sa kojom na velika vrata ulazi sve ono što će dijete sada, i u budućnosti, tražiti, zahtijevati, željeti.
Tako se vrlo često može čuti kako roditelj nudi djetetu nešto, očekujući odgovor koji bi zadovoljio njega kao roditelja.
Situacija: Roditelj koji ima namjeru da napusti dječije igralište postavlja pitanje djetetu: “Hoćemo li ići kući?”
Na prvu se čini da nema ništa loše u ovom pitanju. Zaista, nema, ukoliko roditelj nema namjeru da dijete odvede kući nakon što dijete odgovori negativno (“Neću ići kući”).
Sličnih primjera je mnogo, poput: “Hoćeš li jesti?”; “Hoćemo li se sada obući?”, i sl.
Bespotrebno je kroz pitanje ostavljati mogućnost izbora ako nemate namjeru uzeti u obzir djetetov odgovor.
Ako je to slučaj, ispravno bi bilo: “Idemo kući”; “Idemo jesti”; “Idemo se obući.”
Privid izbora je izvor frustracije kako malim, tako i velikim ljudima.
Kada ponudite djetetu izbor, poštujte odgovor.
Iskrenost i razumijevanje
Dijete, posebno ono malo, će vrlo vjerovatno slijepo vjerovati roditelju, ali će isto tako uspjeti prepoznati laž.
Dijete i prije nego se razvije do kognitivnog nivoa koji omogućava klasifikaciju nedosljednosti u kategoriju koju odrasli popularno nazivaju ‘laž’ može da prepozna nepodudaranje između rečenog i dobijenog/doživljenog.
Djeca se često boje odlaska kod doktora, kao i mnogih drugih nepoznatih situacija, s naglaskom na one koje su po dijete neugodne, preplavljujuće i vrlo često zahtijevaju interakciju sa nepoznatom osobom.
Iako vrlo prosto, zapravo se ne dešava često da se djeca vode u situacije koje mali mozgići (isto kao i oni veliki) često interpretiraju kao ugrožavajuće – prije nego one zaista postanu neugodne i preplavljujuće, danima kada su samo nepoznate.
Ovi veliki, u takvim situacijama, osjećaju emocije i fiziološka ispoljavanja popularno nazvana anksioznost i pod dugogodišnjim pritiskom socijalizacije (nekad više a nekad manje uspješno) nastoje da to ne pokažu sredini.
U tom smislu jedina razlika u odnosu na dijete je ta što je djetetu situacija objektivno nepoznata (“Gdje sam?”; “Ko su ti ljudi?”; “Šta hoće od mene?”), dok je neugodnost vrlo često ista. Razlika je i u tome što djetetovo ponašanje još uvijek nije pod uticajem socijalizacije, pa se ono ne trudi da vrišti u sebi.
Sama situacija je vrlo često dodatno otežana pogrešnim uvjerenjima da je dijete u takvim situacijama bolje slagati.
Govoreći istinu, riječnikom prilagođenim uzrastu djeteta, pripremate dijete za predstojeću situaciju.
Sasvim je u redu objasniti djetetu šta ga očekuje, u slučaju da, na primjer, idete na vakcinu.
Možete reći:
“Može malo da boli, ali brzo će proći.”
Uštinite malo dijete kako bi osjetilo sličnu senzaciju, ali svakako mu prije to najavite.
“Sada ću da ti pokažem kako bi to moglo izgledati. Može?”
Podijelite sa njim svoja osjećanja (“U redu je da se plašiš, ni meni nije ugodno”).
Odvedite dijete kod doktora i kada ne mora zaista da ide.
Budite iskreni sa djetetom, tako sebi olakšavate naredne situacije, ali i izgrađujete odnos za budućnost.
Djeca jesu fizički mala i zahtijevaju brigu na mnogo različitih nivoa, koji su isključeni iz odnosa koje imate sa odraslima, ali njihov doživljajni svijet, iako jednostavniji, nije u svojoj osnovi sadržajno mnogo drugačiji od vašeg.
Imajte to na umu kada razgovarate sa malim ljudima, piše omnescentar.com.