Prije nekoliko dana generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg otkrio je da je Rusija, u jesen 2021. godine, najavila svoju invaziju na Ukrajinu. ”Predsjednik Vladimir Putin je u jesen 2021. poslao nacrt sporazuma, koji je htio da NATO potpiše i obeća da neće više biti proširenja NATO-a. To je bio njegov uslov da ne izvrši invaziju na Ukrajinu“, kazao je Stoltenberg.
Dodao je da je ruski predsjednik, uz navedeno, u svome ultimatumu, tražio da NATO povuče svu vojnu infrastrukturu iz svih država, koje su postale članice alijanse od 1997. godine do danas. Time bi se, kaže Stoltenberg, NATO podijelio na članice A klase i B klase.
”Putin je htio spriječiti veće prisustvo NATO-a na granicama Rusije, a dobio je suprotno: veće prisustvo NATO-a u istočnim članicama, također Finska se pridružila alijansi, a Švedska će uskoro postati punopravna članica“, kazao je generalni sekretar NATO-a i dodao da se nada da će Turkiye uskoro ratificirati pristup Švedske NATO-u.
Čini se da je ovaj događaj iz jeseni 2021. godine imao ogroman utjecaj na situaciju u Bosni i Hercegovini.
Krajem jula 2021. godine tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko je donio izmjene Krivičnog zakona. Reakcija iz rukovodstva bosanskih Srba je bila negativna, ali kriza još uvijek nije dosegnula vrhunac. Na sastanku vlasti i opozicije u bh. entitetu Republika Srpska zaključeno je da srpski zvaničnici neće učestovati u radu državnih institucija, sve dok Inzkov zakon ne bude povučen.
Totalna kriza je nastupila tek u jesen 2021, upravo u vrijeme kada je Putin najavio invaziju na Ukrajinu. Iz faze pasivne pobune (bojkot institucija), Milorad Dodik prelazi u aktivnu pobunu, razilazeći se s opozicijom, koja je bila protiv toliko intenzivne reakcije. Dodikova većina usvaja zaključke o ”vraćanju nadležnosti“, tj. jednostranom prenošenju nadležnosti države BiH na entitet RS. Dodik je počeo proces s formiranjem Agencije za lijekove RS-a, a, uz ostalo, izjavio je da ima spreman napad na kasarne Oružanih snaga BiH, koje su na području Republike Srpske.
Podsjetimo da je, u jesen 2021, kada Putin šalje ultimatum NATO-u, Bidenova administracija imenovala Matthewa Palmera kao specijalnog izaslanika za izbornu reformu. Mjesec dana kasnije, američki državni sekretar Anthony Blinken poslao je pismo članovima Predsjedništva BiH, u kojem je u fokus stavio ”Izborni zakon i ograničene ustavne reforme“.
Više od deceniju, hrvatski zvaničnici u BiH su insistirali na izbornoj reformi, kako bi povećali svoj politički utjecaj i imali jednak obim moći kao i bošnjačke vladajuće stranke. Ali, bošnjačka strana, predvođena tada Bakirom Izetbegovićem, opirala se tako zamišljenoj izbornoj reformi, jer Hrvati koji čine 15 posto stanovništva BiH već imaju skoro jednak udio u vlasti kao i Bošnjaci, uprkos tome što potonji čine 50 posto stanovništva.
Period najveće krize
Zima 2021/22. godine bila je period najveće krize, nakon Dejtonskog sporazuma. Po mnogim procjenama, bio je to trenutak kada je Bosna i Hercegovina bila najbliže ratu, nakon 1995. Uoči početka invazije na Ukrajinu, Bidenova administracija uvela je sankcije Dodiku, prve nakon onih iz 2017. godine. Nakon početka invazije, došlo je i, po prvi put nakon Dejtona, do povećanja broja međunarodnih vojnih trupa u BiH, sa 600 na 1.100.
Glavna tačka američke strategije, s ciljem da se očuvaju mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini, koja je uzdrmana tektonskim promjenama nastalim nakon ruske invazije na Ukrajinu, bila je u zbližavanju bošnjačke i hrvatske strane u Federaciji BiH.
Zašto se Bidenova administracija odlučila na takvu strategiju?
Jedan od ključnih ljudi u kreiranju američke strategije u Bosni i Hercegovini, u jesen i zimu 2021. godine, bio je Derek Chollet, generalni savjetnik američkog državnog sekretara, autor knjige ”Put ka Dejtonskom sporazumu“ i nekada blizak suradnik Richarda Holbrookea.
Razmišljajući o tome kako zaustaviti mogući novi rat u Bosni i Hercegovini, Chollet je sasvim sigurno imao na umu, kako je to već jednom uradila Clintonova administracija.
”Ne zadovoljavajući se više time da ostavi Evropljanima da vode pregovore“, piše on, ”Clintonova administracija je postala diplomatski aktivnija. Sve je počelo sa sporazumom, kojim je stvoren savez između bosanskih Muslimana i Hrvata. Dok su bosanski Srbi uspješno zauzeli 70 posto bosanske teritorije, Muslimani i Hrvati su se tukli oko onog što je preostalo. Sarajevsko vodstvo je gajilo duboko nepovjerenje prema bosanskim Hrvatima, koje je podržavala Vlada Hrvatske. Ovo je vodilo ka značajnom krvoproliću, a ujedno i pothranjivalo srpsku agresiju. S obzirom da su njihovi suparnici bili međusobno zavađeni, bosanski Srbi su imali malo motiva da pregovaraju, te su pritisakli, koristeći svoju vojnu nadmoć.“
”Amerikanci su“, piše Chollet, “vjerovali da je muslimansko-hrvatski savez jedina šansa za Muslimane u Bosni da razviju resurse pomoću kojih će parirati srpskoj [oružanoj] sili.“
Chollet iznosi čitav niz primjera, koji potvrđuju da su sve Clintonove diplomate zadužene za Balkan bile uvjerene da je bošnjačko-hrvatsko savezništvo bilo ključno za zaključivanje Dejtonskog sporazuma. Ovo je naročito važno, zato što se radi o diplomatama, koje vode ključnu riječ i u sadašnjoj, Bidenovoj administraciji.
Tako, recimo, sadašnji američki ambasador u Srbiji Chris Hill, koji je 1995. godine bio zadužen za Federaciju BiH, komentariše na sljedeći način stanje uoči potpisivanja Dejtonskog sporazuma:
“Sarajevska vlada je bila sretna što konačno ostvaruje vojne pobjede i htjeli su da idu što dalje. Ali nisu mogli bez Hrvatske. Svaki put kad su se Muslimani sami borili [protiv Srba] bez hrvatske podrške bili su poraženi [„got their asses handed to them].“
Nekoliko sedmica nakon potpisivanja Dejtona, kako piše Chollet, general Wesley Clarke se sastao sa Slobodanom Miloševićem, koji je s poštovanjem govorio o američkoj vojnoj i tehnološkoj nadmoćii protiv koje “Srbi nikad nisu imali šanse“. Na to mu je Clarke kazao da je u krivu: ”Vi ste izgubili od Muslimana i Hrvata.“
Chollet ocjenjuje da navedeni razgovor podsjeća koliko je važnu ulogu NATO intervencija imala u stvaranju osjećaja nužnosti kod Miloševića da se zaključi Dejtonski sporazum, “ali i podsjeća da Dejton također duguje svoj uspjeh drugom faktoru, muslimansko-hrvatskim pobjedama na terenu.“
Ključ je u sprečavanju eventualnog oružanog sukoba u FBiH.
Ako imamo u vidu navedeno, Chollet, Hill i njihove kolege u Bidenovoj administraciji su, u jesen 2021. godine, razmišljajući o posljedicama koje može izazvati invazija na Ukrajinu, došli do zaključka da je ključ u rješavanju političkog, odnosno sprečavanju eventualnog oružanog sukoba u Federaciji BiH.
Cilj pregovora u Neumu, koje su vodili Matthew Palmer i Angelina Eichhorst, bio je da se promijeni izborni zakon, kako bi Hrvati bili zadovoljni svojim učešćem u vlasti nakon izbora 2. oktobra 2022. godine.
Nakon što pregovori nisu rezultirali uspjehom, međunarodna zajednica na čelu sa Sjedinjenim Državama, Ujedinjenim Kraljevstvom i Evropskom unijom je iskoristila Ured visokog predstavnika (OHR), kao instrument, kako bi se proveli zahtjevi hrvatskih zvaničnika kroz izmjene Ustava Federacije BiH i izbornog zakona.
Možda je ključni trenutak ovog procesa bio, kada je predstavnik HDZ-a, vladajuće hrvatske partije u BiH, na pregovorima u OHR-u, zaprijetio da će doći do “nemira na jugu zemlje“, ukoliko “hrvatski legitimni predstavnici“ ne budu dio vlasti nakon izbora. U isto vrijeme, Hrvatski narodni sabor je usvojio zaključke, kojima je otvarao mogućnost “institucionalne i teritorijalne reorganizacije“.
U očima američkih diplomata, otvorila se mogućnost da HDZ, ako ne bude dio vlasti nakon izbora, organizuje pobunu protiv novih vlasti, što bi, ako pratimo logiku Cholletove studije, bilo katalizator za radikalniju formu pobune vlasti Republike Srpske protiv ustavnog poretka.
Uvjereni da “sarajevska vlada“ nema dovoljno snage da uguši obje pobune, a međunarodna zajednica nema volje jer je fokusirana na Ukrajinu, Amerikanci su, pomoću OHR-a, osigurali zagarantovano mjesto HDZ-u u vlasti (kako ne bi došlo do “nemira na jugu“), a zatim su pomogli uspostavljanje bošnjačko-hrvatskog saveza, u vidu koalicije dva bloka: jedan koji čini hrvatski HDZ, a drugi bošnjački, koji čine stranke Trojke, koje su u vrijeme krize 2021. godine bile u opoziciji.
Mnogi su istaknuli da je američki angažman u uspostavljanju koalicije HDZ-Trojka bio usmjeren ka skidanju Bakira Izetbegovića i njegove stranke s vlasti, pa čak i kažnjavanju zbog “nespremnosti da sarađuju“.
U svojoj knjizi Chollet kaže da ”ako ima ikakve šanse da dođe do mira, Muslimani i Hrvati moraju sarađivati politički, ekonomski i, što je najvažnije, vojno“, te podsjeća na riječi tadašnjeg državnog sekretara Warrena Christophera da Bošnjaci i Hrvati moraju udružiti snage protiv Srba.
Skoro godinu dana, nakon obnove bošnjačko-hrvatskog saveza (kroz Schmidtovu intervenciju i uspostavu koalicije Trojke i HDZ-a), do očekivanog ishoda nije došlo. Andrej Plenković i Dragan Čović nisu se, stavši u Trojku, okrenuli protiv Dodika, već po pravilu šute o njegovom secesionizmu, čime iznevjeravaju logiku Washingtonskog sporazuma. Bidenova administracija, koja je omogućila intervenciju OHR-a u korist hrvatske strane, nije izvršila pritisak na Čovića i Plenkovća kako bi se okrenuli protiv Dodika.
Nadalje, razvoj događaja u proteklih godinu dana pokazao je da bošnjačko-hrvatsko primirje nije dovoljno da zaustavi Dodika, koji, nakon kraćeg perioda stabilnosti, poslije izbora, ponovo stvara krizu. U tom kontekstu od najvećeg je značaja svjedočenje ministra odbrane Zukana Heleza, da je Trojka, unatoč mogućnost da formira vlast sa srpskom opozicijom, odlučila da koalira s Dodikom, nakon što je “obećao predstavnicima međunarodne zajednice da će sarađivati“. Navedenom u prilog idu i slične izjave jednog od lidera srpske opozicije Nebojše Vukanovića.
Bidenova administracija se, izravno ili šutnjom, saglasila sa Dodikovim učešćem u vlasti, što se pokazalo kobna greška, jer kao što je potvrdio i američki državni sekretar Anthony Blinken, nakon sastanka sa njemačkom ministricom Annaelenom Baerbock, srpski lider je prijetnja Dejtonskom sporazumu i evropskoj sigurnosti.
Zvaničnici Bidenove administracije, kao što su spomenuti Blinken, Chollet, Hill ili specijalni izaslanik za Zapadni Balkan Gabriel Escobar znaju da za Dejton nije bilo dovoljno uspostavljanje bošnjačko-hrvatskog primirja (pa čak ni saveza). Morali su biti uklonjeni radikalni lideri Republike Srpske, poput Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika, koji su čak odbili potpisati sporazum u Dejtonu, a kasnije, kada ih je Milošević prinudio da ga prihvate, opstruisali su svim sredstvima njegovu provedbu, sve dok nisu bili svrgnuti s vlasti, a na njihovo mjesto bili dovedeni mladi kadrovi, poput Dodika. Sada su, umjesto Dodika nepopravljivo ogrezlog u korupciji i radikalnoj politici, potrebni novi srpski lideri, koji će prihvatiti nužnost dejtonskog balansa.
Ako je Bidenova administracija našla načina da s vlasti skine SDA i DF u Federaciji, a sa šutnjom ili izravnom odobrila odluku Trojke da Dodika ostavi u vlasti, sada ga mora ukloniti. U protivnom, rast će nezadovoljstvo među Bošnjacima prema Bidenovoj administarciji, koja će se smatrati odgovornom za Dodikovo destruktivno djelovanje, koje, kako i sami priznaju, narušava evropsku sigurnost.