Poznati bosanski polihistor i svestrani proučavatelj povijesti Hamza Hamzabegović smatra da postoji veliki broj historijskih krivotvorina koje se zloupotrebljavaju s različitim namjerama. Svojim negiranjem i argumentiranjem uzburkao je, pa čak i iritirao, etablirane historiografske duhove.
Hamza Hamzabegović je jedan od troje dobitnika ovogodišnje, prestižne. nagrade „Udruženja bosanskih umjetnika“ za djelo “Vladari srednjovjekovne bosne i njihova razdoblja”.
Polihistor Hamzabegović dijeli historijske krivotvorine na lokalne i globalne. Ovdje je, za Bosnainfo, izdvojio pet globalnih i proglasio ih planetarnim obmanama čovječanstva: mit o Velikom potopu svijeta, postojanje Kraljevstva Izrael, utemeljenje Kraljevstva Rim, Konstantinovu darovnicu i seobu Slavena.Ovo je sažetak pet velikih historijskih mitova, koji unose poseban kolorit u historijsku panoramu.
Mit o Velikom potopu svijeta
Legenda koja je stalnim ponavljanjem stekla prividnu istinitost jeste priča o Velikom potopu svijeta. Ova uzbudljiva i književno vrhunski kvalitetna priča nalazi se u Epu o Gilgamešu. Ep u dvanaest pjevanja na dvanaest ploča sastavio je Sin-Leqi-Unninni ili Sin-Leke-Unini oko 1200. godine stare ere u Babilonu. Naravno, ima i drugačijeg datiranja.
Jedanaesta ploča je legenda o Utnapištimu, junaku koji je spasio dvonogo čovječanstvo od potpunog uništenja. Naime, nešto se dogodilo među ondašnjim ljudima pa su najednom postali iskvareni i okrutni. Nisu poštovali jedni druge, stalno su se tukli i ratovali. A na bogove nisu obraćali nikakvu pažnju, kao da i ne postoje.
Taj strašni užas na zemlji Vijeće bogova na nebu nije moglo sebi razjasniti. To je prevršilo svaku mjeru kod boga Enlila, najsnažnijeg boga na nebu. Tako su se svi bogovi zgoropadili na grozno ponašanje nemilosrdnih ljudi, jer ono nije bilo ni u skladu s božijim ni s ljudskim normama.
Uvidjevši da se tu više ništa ne može pomoći, na kraju je Vijeće bogova odlučilo da jednim potopom svijeta potpuno uništi iskvareno čovječanstvo.
Bog Ea iz Vijeća bogova simpatizirao je s ljudima. Bio je dobar prijatelj s čovjekom Utnapištimom na Eufratu. Posavjetovao ga je da napravi ogromnu lađu u koju će smjestiti mnogo različitog ljudstva te ostalog živog sjemena, da se poslije smaka svijeta, kad se sve stiša, opet mogu naseliti po svojoj divnoj Zemaljskoj plohi.
I kad je silni bog Enlil sa svojim pomoćnicima poduhvatio sve vode, more se tako uzburkalo i podiglo da je poravnalo brda i doline. Sve živo je uništeno na Zemaljskoj plohi. Jedino je preživjela ona šačica ljudi u njegovoj lađi i ono malo ostalog življa. Od toga što je Utnapištim spasio, proizašlo je naredno čovječanstvo i ostali živi svijet.
Sve ovo je Utnapištim, čovjek s vječnim životom, ispričao Gilgamešu kad je ovaj stigao kod njega u raj tražeći za sebe besmrtnost. Još je rekao da je Vijeće bogova odobrilo njegovo ponašanje, jer je na kraju uvidjelo da je pokušaj uništenja čovječanstva bio pogrešan potez Vijeća bogova. Kao nagradu dodijelili su mu vječni život.
Dakle, s Utnapištimove lađe ponovo je potekao život na Zemaljskoj plohi. A ljudi poslije potopa svijeta mnogo su prisebniji i razboritiji od onih prije potopa. E, sad, kako će i kojim će junačkim podvigom Gilgameš okupiti nebesko Vijeće bogova da mu dodijele besmrtnost, to mu on, Utnapištim, ne može sugerirati niti objasniti.
Hamzabegović argumentira:
U godini 1628. stare ere dogodila se najveća prirodna katastrofa koju je doživio geografski globus Zemlje na europskoj strani. Bila je to Minojska erupcija kad je u Egejskom moru doslovno eksplodirao vulkan Thera (današnji Santorini). Talasi cunamija visoki i do 12 metara progutali su svo priobalno stanovništvoSredozemnog i Crnog mora. Na tim prostorima je uništeno sve živo.
Naravno, od toga su poslije nastajale razne i brojne legende, mitovi, pjevanja i svemudra upozorenja. U biti, to nema ništa sa mezopotamskim Vijećem bogova, ni sa bogom Enlilom ili bogom Eom, niti sa čovjekom Utnapištimom ili čovjekom-anarhistom Gilgamešom.
Doduše, ljudi nastanjeni na visini iznad 12 metara preživjeli su ovu strašnu kataklizmu. Ako se uzme u obzir da je većina ondašnjeg stanovništva tog dijela Globusa živjela na morskim obalama Sredozemlja, onda možemo samo naslutiti koliko su šokantne posljedice ostale među preživjelima.
Legende o Kraljevstvu Izrael
Jedna od najčuvenijih legendi čovječanstva, koja je stalnim ponavljanjem stekla prividnu istinitost, jeste mit o Kraljevstvu Izrael. Skup ovih legendi nastajao je nakon uništenja Kraljevstva Judeja, što je izvršio babilonski kralj Nebukadnezar II (Nabukodonosor II) u šestom stoljeću stare ere.
U svojoj ekspanzionoj politici država Babilonija je napadala i Kraljevstvo Judeja. Na vlast u Judeji došao je osamnaestogodišnji kralj Jojahin, koji je naslijedio svog oca Jojakima. Pod strašnim pritiskom Babilonaca mladi kralj Jojahin je kapitulirao i Judeja je porobljena. Brojno stanovništvo je deportirano u Babiloniju zajedno s kraljem.
Kao babilonsko roblje radili su Jevreji, zajedno s mnogim drugim pokorenim narodima, na podizanju zidina Babilona od pečene cigle. Unutrašnja fasada ovih zidova oblagana je posebno podešenim keramičkim pločicama. Fascinantne slike mitoloških bića s ovih fasada dostigle su neprolaznu svjetsku slavu u savremenom svijetu.
Kralj Jojahin je imao poseban tretman u Babilonu i bio je dobro zbrinut. Živio je dugo i zdravo. Već u to vrijeme u Babiloniji je svaki sedmi dan bio slobodan iz vjerskih razloga. Jevreji su se okupljali kod svog kralja i slušali njegove tajanstveno opčinjujuće i misteriozno hipnotizirajuće priče o nekadašnjem kraljevstvu Jevreja, koje se zvalo Izrael.
U ovim pričama posebno mjesto zauzima junak i čarobnjak Moyses. Naime, prije osnivanja Kraljevstva Izrael prastari Izraeliti su zapali u ropstvo kod zlog faraona, vladara Egipta. Junak Moyses je uz pomoć boga Jahve uspio pobjeći faraonu. Ali ovaj ih je potjerao s namjerom da ih vrati kao svoje roblje i u svom objesu pritijesnio je Izraelite uz Crveno more.
Onda na scenu stupa svemoć boga Jahve. On rasklapa Crveno more i svi Izraeliti su se spasili na suprotnu obalu tog mora idući po čvrstom tlu. Kad je i faraon krenuo tim prolazom, Bog je pustio da se more poravna i tako su stradali faraon i sva njegova vojska.
Ovakav pripovjedački efekat rijetko je kome pošao za rukom. Ali, prema Hamzabegoviću, to nema ništa s realnim događajima ili povijesnim činjenicama.
Priče idu dalje. Nasljednici Moysesa, vođe starih Izraelita, osnovali su Kraljevstvo Izrael. U tom maštovitom jevrejskom kraljevstvu zvanom Izrael živjeli su najmudriji, najpametniji, najsposobniji i Bogu najdraži kraljevi koji su ikad živjeli na ovom svijetu (Saul, David, Salomon). Bili su uvaženi kod Boga pa su razgovarali s njim kao što podanik razgovara sa svojim vladarom.
Sve ove priče sakupio je jedan od najznačajnijih književnika u povijesti čovječanstva Flavius Josephus (Josip Flavije) u svom genijalnom djelu “Jevrejske starine”. Dovršeno je u prvom stoljeću nove ere, oko 83. godine.
Imaginacija ovih priča toliko je snažna i upečatljiva da cijelo čovječanstvo vjeruje u istinitost svih ovih zbivanja u njima. To i ne bi bilo toliko strašno da se u srednjem vijeku, a i kasnije, nisu događali užasni zločini i različiti progoni motivirani agresivnim monoteističkim terorom. Sve je to pratila izopačena društvena devijacija i sračunate povijesne krivotvorine.
Vršen je apsurdni revanšizam nakon stotine i stotine godina nad književnim fantazmama, koje se u stvarnosti nikad nisu ni dogodile. Niti se more rasklopilo prema tim pričama, niti je postojalo bilo kakvo Kraljevstvo Izrael, niti čovjek može razgovarati s Bogom oči u oči. To se sve svodi na sposobnost maštovitog oblikovanja različitih ljudskih predstava.
Sociolozi bi trebali posvetiti više pažnje refleksijama u ovim Josephusovim pričama iz dotičnog razdoblja. Očituju se društvenim fenomenom negativnog ponašanja vjersko-političkih moćnika. Suprotno ovome, one zrače i ljudskom duhovnošću i težnjom svakog pojedinca za podjednakom istinom. Traže posebneoblike socijalne pravde: jedan pravedan Bog za sve ljude i jedinstven Zakonik za cijelo čovječanstvo.
Iz priča izbija čežnja koja naslućuje utopijske vizije društvene jednakosti.
Legenda o utemeljenju Kraljevstva Rim
Još jedna od velikih historijskih fikcija jeste priča o osnivanju grada Rima.
Kako historičari objašnjavaju, blizanci i božiji sinovi Romulus i Remus (Romul i Rem) osnovali su grad i Kraljevstvo Rim.
Prema tim objašnjenjima Romul i Rem su sinovi boga Marsa i svete vestalinke Ree Silvije. (Vesta je žena uzvišena u boginju ognjišta i čuvaricu vječne vatre, a ima i drugih obaveza.)
Braća su se sukobila oko toga čije će ime nositi grad. U tom žestokom dvoboju Romul je ubio Rema. Mada je, upravo prema tim legendama, grad trebao nositi ime Romulus/Romul, ipak nauka kaže da je prvi naziv bio Rhoma. Ovo „h“ je kasnije ispalo pa je naziv ostao Roma, dakle Rim, što je danas glavni grad Italije.
Sin boga Marsa Romulus/Romul bio je dobar kralj, a i njegovi sinovi. Ipak su unuci i praunuci bili loši vladari. Sukobili su se s rimskim građanstvom pa su na kraju izgubili sve vladarske pozicije.
Kod ovakve povijesti mnogo toga nije u skladu s ljudskom logikom. Čim se pomenu božiji sinovi, božiji unuci ili praunuci, odmah je jasno da se radi o izmišljenim i sročenim fantazmama koje istraživači povijesti odbacuju.
Priča o početku Rimske imperije ili Imperium Romanum zvuči sasvim drugačije. U doba grčke kolonizacije Sredozemlja postojalo je preko hiljadu grčkih polisa. To su samostalni gradovi-države s vlastitom upravom. Samo u Napuljskom zalivu bilo je između deset i dvadeset polisa.
Ovi polisi su po potrebi ulazili u ratne vojno-političke saveze. Kad pobijede neprijatelja, dijele ratni plijen prema ustaljenim normama. Ako izgube, svako sanira svoju štetu o svom trošku. Ovi polisi su često ratovali i između sebe oko teritorija i mnogo drugih stvari.
Na italskom prostoru južno od rijeke Tiber nalazila se takozvana Velika Grčka (latinski: Magna Graecia, grčki: Megale Hellas). Nije to bila nikakva država s centralnom upravom, već, takoreći, bezbroj samostalnih grčkih polisa u različitim savezima, smještenih između domicilnog stanovništva.
Na ušću rijeke Tibera nalazila se luka i grad Ostia (danas: Ostia Antica) s bogatim i izdašnim solanama. Važan Put soli (Via Salaria) ili trgovačka ruta vodila je sa svojim stanicama i odmorištima od luke Ostie na Tirenskom moru, dijelom uz rijeku Tiber prema luci i gradiću Martinsicuro na Jadranskom moru. Svoju historiju imaju i trgovački putevi, osobito oni značajniji.
Savez polisa u današnjem Napuljskom zalivu odlučio je da u svojoj gramzivoj pohlepi preotme luku Ostia s njenim bogatim solanama. Kotlina rijeke Tiber i luka Ostia pripadali su bogatom gradu Veji (Veii), koji je bio dio Etrurije, labavog saveza gradova sjeverno od rijeke Tiber.
Prema uobičajenoj taktici širenja „Velike Grčke“, Napuljski savez je poslao jake odrede soldateske da zauzmu stanicu i odmorište na Tiberu oko trideset kilometara uzvodno od luke Ostie. Njihov zadatak bio je da presijeku put i spriječe dolazak pomoći kad oni napadnu luku.
Luka Ostia se spasila. Nastala je neka vrsta primirja. Međutim, oni u onoj stanici na Tiberu bili su pod pritiskom, a od svojih saveznika zaboravljeni. Kao dobro pripremljeni ratnici uspješno su se branili. Još su osvajali teren oko svog uporišta.
Ovu začetnu ćeliju Rima prvi historičari, koji su proučavali europski fenomen Imperium Romanum, nazvali su Rhoma.
Poslije deset godina ratovanja Rhoma/Roma je 396. godine stare ere zauzela bogat grad Veji, luku Ostiu i njene bogate solane, a i druga bogatstva. Od tog basnoslovnog ratnog plijena izgradili su čvrste zidove grada i potrebne objekte za funkcioniranje državne strukture.
Ipak su saveznici tražili podjelu plijena. Ondašnji Rimljani nisu htjeli o tome ništa da čuju u svojoj oholosti. Tada su saveznici napali Rim, ali su Rimljani uzvratili, porazili ih i zaplijenili i vojsku i teritorije. Najednom je Roma postala superbogat polis i snažan vojni gigant u poređenju s ostalim polisima.
Historijski gledano, zauzimanjem etrurskog grada Veji 396. godine stare ere otpočela je fascinantna povijest Rimske imperije – Imperium Romanum.
Konstantinova darovnica kao mistična povelja
Da život ponekad piše priče bolje od svakog autora, pokazuje tragikomedija takozvane Konstantinove darovnice. Učesnici su, ni manje ni više, već najmoćnije ličnosti feudalne Europe u srednjem vijeku: papa Lav III (Leo III.) i franački kralj Karlo Veliki.
Naime, arijanski Langobardi, pripadnici Svetog Dvojstva, opasno su ugrožavali Papinsku Državu u Rimu, pripadnici Svetog Trojstva. Zato su prijašnje pape sklapale i obnavljale savez s moćnim Francima, također pripadnicima Svetog Trojstva, da njihovi kraljevi budu zaštitni patroni Rima i Papinske Države. Ali samozaštitni patroni – bez ikakvog uplitanja u vjerski život ili u normiranje vjerskih odredbi.
I dalje je morao ostati princip da su riječi pape živa istina i da je vjera samo ono što papa kaže da je vjera, a sve ostalo je bezbožna hereza.
Pošto je franački kralj Karlo Veliki savladao sva zla po ondašnjoj Europi – pokorio Langobarde i razorio njihovu državu, primorao Bavarce na bezuvjetnu kapitulaciju, pobijedio divlje Saksonce, nanio teške poraze Avarima da su bili samo još sjena svoje prošlosti – težio je da uspostavi apsolutnu dominaciju nadPapinskom Državom u Rimu.
Želio je da autoritet kralja bude jači od renomea pape. Čak štaviše, težio je k tome da franački kralj ima mogućnost da određuje ko će zaposjesti tron na Papinskoj stolici.
U sujeti kralja Karla Velikog pojavila se želja da postane nosač i najprestižnije titule u kršćanskom svijetu, a u to vrijeme bila je to titula cara. Ali, prema normiranim vjerskim zakonima u ondašnjem prividno jedinstvenom kršćanstvu, takvu titulu dodjeljivao je jedino patrijarh u Konstantinopolisu, isključivo bizantskim vladarima. Sve ostale titule važile su kao niži rang.
Međutim, zbog neprijateljstva Franačkog Kraljevstva i Bizantskog Carstva nije postojala nikakva mogućnost da on ode u Carigrad na Bosfor. Zato je franački kralj Karlo Veliki zaključio da će ga tom titulom u Rimu okruniti papa, ako ne ovaj sadašnji, zasigurno će to učiniti onaj kojeg on postavi na papinski tron.
Tako je otpočelo opasno povijesno spletkarenje u strogoj tajnosti.
Na papinskom tronu i na čelu ondašnje Papinske Države bio je papa Lav III, sporna ličnost do dana današnjeg. Kupovinom glasova došao je na taj položaj. I sam korumpiran i podmitljiv, prodavao je prestižne titule i razne povlastice. Mada je na zapadnoj hemisferi kršćanstva svećenicima bio zabranjen bilo kakav seksualni život, papa Lav III imao je tri ljubavnice – bar tako tvrde pojedini kroničari. U ondašnjem dekadentnom društvu Rima moral je potisnut u drugi plan. Svi su oni jedni drugimabili prijatelji iz interesa i neprijatelji iz pakosti i zavidnosti.
Prilikom neke mise i procesije najednom su dvojica maskiranih ljudi strgli papu s konja i kidnapovali ga. Mašući znakovima da će mu odsjeći jezik i iskopati oči, odveli su papu u nepoznatom pravcu.
Ta užasna vijest proširila se munjevitom brzinom: neprijatelji vjere oteli su papu, odsjekli mu jezik i iskopali oči. Tako je i zapisano u nekim autentičnim svjedočanstvima.
Nakon dva-tri dana papu je pronašao njegov službenik zajedno s ljudima odanim autoritetu franačkog kralja Karla Velikog. Papa Lav III nije bio fizički osakaćen, ali je bio strašno uznemiren. Više se nije osjećao sigurnim u Rimu. Odmah je prihvatio prijedlog da ode kod kralja Karla Velikog, patrona Rima i Papinske Države, da od njega zatraži adekvatnu zaštitu.
U strogoj tajnosti otputovao je papa Lav III kod kralja Karla Velikog u Paderborn na dalekom sjeveru Francije. Kralj je bio u narednom ratnom pohodu na Saksonce.
U međuvremenu su se pojavili i vinovnici otmice pape. Bili su to ugledni rimski plemići iz konkurentnog tabora. Oni su izjavili da žele svojim činom spasiti vjeru od nepoštenog i amoralnog pape koji ima ljubavnice i trabunja vjerske propise koji, prema njihovom mišljenju, uopšte i ne postoje.
Po kraljevom nalogu došli su i ovi papini protivnici kod kralja na raport. Sad je kralj bio u mogućnosti da odluči ko će ubuduće biti papa. Tako je papa Lav III brzo obećao da će iduće godine okruniti kralja za cara u Rimu.
Papa Lav III je okrunio kralja Karla Velikog za cara na Božić, 25. decembra 800. godine. Mjesto je Stara bazilika Svetog Petra u Vatikanu ili Konstantinova bazilika. Bio je papa Lav III prilično frustriran nametljivim ponašanjem kralja Karla Velikog. Vjerovatno je zbog toga okrunio Karla „usputno“ – bez ikakve svečaneceremonije.
Ipak, papa je odmah pao na koljena pred novim carem i proglasio ga najvećom društvenom instancom na Zapadu, iznad kraljevstva i papinstva.
Car Karlo Veliki napustio je Rim kao car Svetog Rimskog Carstva, što je bila sasvim nova vjersko-politička konstelacija u kršćanstvu.
Inače, car Karlo Veliki poznat je i po forsiranju pismenosti, književnosti i sveukupne nauke. Po njegovom nalogu uvedeno je u kalendarstvu 812. godine jedinstveno brojanje i računanje godina u ogromnoj Franciji – prije rođenja Isusa Krista i poslije rođenja Isusa Krista. Ovaj način brojanja i računanja godina izumio je engleski svećenik Beda Venerabilis i od 731. godine primjenjivao u svojim radovima.
Obično se kaže stara era ili nova era.
Staru baziliku Svetog Petra ili Konstantinovu baziliku, u kojoj je kralj Karlo Veliki okrunjen za cara, podigao je rimski car Konstantin I Veliki.
Naime, na Prvom nikejskom saboru svećenika 325. godine Konstantin I Veliki modelirao je Sveto Trojstvo kao novu državnu vjeru u Carstvu. Dotadašnje Sveto Dvojstvo zabranio je kao izopačenu vjersku stranputicu. Ipak će Sveto Dvojstvo ostati narednih stoljeća kod europskih barbara kao vjerapod nazivom arijanstvo.
Poslije ovog povijesno značajnog vjersko-političkog revolucionarnog zaokreta rasporedio je moćni car Konstantin I Veliki svećenike svoje novomodelirane vjere. Postavio ih je u svako značajnije mjesto svog ogromnog Carstva – od Eufrata u Mezopotamiji pa do Lusitanije (Portugal). Tom prilikom uzdigao je četiri dijeceze ili biskupije iznad ostalih: Bizant (novi glavni grad Carstva), Aleksandriju, Antiohiju i Rim. Biskup Rima Silvestar I i car Konstantin I sarađivali su dobro. Po njihovom dogovoru srušena je neka prijašnja cirkusna dvorana hereznih Rimljana i na tom mjestu 326. godine podignuta je trinitarijanska crkva. Zbog svoje veličine, dobila je naziv Konstantinova bazilika, koja će kasnije biti preimenovana u Baziliku SvetogPetra.
Odlaskom novookrunjenog cara Karla Velikog iz Rima početkom 801. godine, još više su se zakomplicirali problemi za papu Lava III. Kako su stanovnici Rima mrzili barbare Langobarde, tako su im i barbari Franci, sa kojima mrski papa sarađuje, isto tako bili odvratni. Tražili su da se otjera ovaj papa iz Rima kako bi izabrali drugog. Dotle su iz Konstantinopolisa stizale opomene i prijetnje patrijarha, koji je nominalno po hijerarhiji viši od pape, da što prije revidira tu svoju nepromišljenu odluku. Ako to ne učini, on, patrijarh, ekskomunicirat će ga iz vjere kao običnog heretika. Uvođenje novotarija u vjeri na takav način nije nikome dopušteno.
Onda je papa Lav III sa svojim saradnicima iznenada predočio čuveno djelo Konstantinova darovnica (latinski: Donatio Constantini) ili Konstantinova odredba (latinski: Constitutum Constantini).
U prvom dijelu ovog dokumenta govori se o tome da je car Konstantin obolio od teške bolesti. Bezbožni čarobnjaci su cara savjetovali da se okupa u ljudskoj krvi i to će ga izliječiti. Car to nije prihvatio. Onda mu je u noćnom snu došao Sveti Petar i posavjetovao ga da se obrati papi Silvestru koji mu može pomoći. Car Konstantin naređuje da mu dovedu papu Silvestra. Ovaj ga je pokrstio i kroz obavezno kupanje i pranje od prijašnje hereze, car se preporodio i bio je potpuno izliječen.
U drugom dijelu ove isprave car iz zahvalnosti podiže i poklanja papi crkvu Svetog Petra i Pavla u Rimu. Kad je car prešao u Bizant da odatle vlada, poklonio je papi Silvestru vladarske insignije i time darovao njemu i njegovim nasljednicima kako duhovnu tako i svjetovnu vlast nad Italijom i cijelim Zapadom. Svi ostali moćnici, vjerski i politički, moraju se prilagoditi riječima dotičnog pape i njegovim odlukama.
Prema tom dokumentu niko nije imao pravo da postavlja pitanje i preispituje da li su odluke jednog pape bile ispravne ili nisu. Odluke se moraju prihvatiti i poštovati. Kao čarobni zapis, najednom je ovaj pismeni dokaz odnio sve nevolje pape Lava III i oslobodio ga svih mučnih vjersko-političkih pritisaka. Kritičari su zanijemili – svejedno da li od čuda ili strahopoštovanja. Uglavnom, papa Lav III se preporodio paje u miru proveo ostatak svog života na tom položaju.
Na ovo su se u mnogome pozivale skoro sve pape kroz naredna stoljeća. Čak štaviše, tražile su pravo da postavljaju i smjenjuju vladare europskih država. Da je ovaj pisani dokument bio ciljani falsifikat, otkrio je i dokazao italijanski humanist Lorenzo Valla tek sredinom 15. stoljeća. Na osnovu filološke analize latinskog jezika kod ove isprave uočio je mnoge nepravilnosti. Terminologija iz doba Karla Velikog nije mogla postojati u vrijeme Konstantina I Velikog.
Seoba Slavena i povijesne fantazme
Jedno od najspornijih pitanja europske, pa i svjetske historiografije jeste: otkud Slavenima istočni dio Europe?
Naime, Slaveni su najbrojnija skupina naroda u Europi. Služe se slavenskim govorima koji su se očito razvili od nekadašnjeg jedinstvenog. U ranom srednjem vijeku posjedovali su dio europskog kontinenta od Egejskog pa do Baltičkog mora.
Ali, kod interpretacije njihovog porijekla ili nastanka, kako se sve češće govori, znanstvenici se ne podudaraju u mišljenju. Slaveni nikad nisu imali svima zajedničku vjeru niti su istog genetskog porijekla, kako pokazuju istraživanja u tom pravcu.
Kulturološki su raznovrsni, dok se njihovi vjersko-politički odnosi kreću od etničke solidarnosti do međusobnog neprijateljstva.
Historičari klasične historije i istraživači povijesti u svojim objašnjenjima mimoilaze se u vremenu i prostoru, metodi, pa i u svjesnom opovrgavanju jedni drugih.
Pristalice klasične historije tvrde da su se Slaveni doselili s istoka i popunili istočnu Europu, koja je bila njihov zapad. Bili su čisto homogeno pleme s jednom vjerom u više prirodnih bogova pa su se služili i jednim govorom.
Suprotno ovome, istraživači historije smatraju da su Slaveni mješavina mnogih naroda koji su se nekad asimilirali u jednu ogromnu jedinstvenu cjelinu. Oni su, dakle, oblikovan narod kroz pljačke i ratove.Kako se ove dvije teorije međusobno isključuju, nastaje potpuna zbrka u povijesti Slavena ranog srednjeg vijeka. U megalomanskoj euforiji svako modelira sebi vlastitu, idealiziranu prošlost. Lansiraju se neprovjerljive fantazme o junačkoj, mudroj i nepogrešivoj historiji predaka. Ove mitologije su u mnogim slavenskim ovovremenim državama zvanična nauka.
Postavlja se pitanje: Gdje su mogli boraviti milioni ljudi koji su u ranom srednjem vijeku popunili istočnu Europu? Dakle, morao je ostati prazan prostor s tragovima dotične kulture kao svjedočanstvo njihovog boravka na tim prostorima. Pošto arheolozi nisu ništa od toga pronašli, zaključuje se da nije ni postojalo. Zbog toga nastaje još veća konfuzija o ranoj povijesti Slavena.
Osim toga, Europa nikad nije bila prazna. Moralo je dolaziti do velikih i teških sukoba koji ostavljaju tragove. Bilo bi nešto zabilježeno kao i kod seobe Gota. Ali, ništa od toga.
Iz ovih rasprava izdvojila su se dva znanstvenika: austrijski naučnik Walter Pohl i bosanski istraživač povijesti Hamza Hamzabegović.
Walter Pohl je iznio argumente o postojanju ogromne avarske države – Avarskog kaganata – na prostoru istočne Europe. Ova država zauzimala je prostor od Egejskog do Baltičkog mora. Vlastodršci, avarski konjanici, bili su u savezu s pješadijom Slavena. Taj čudan i nejasan savez Walter Pohl naziva simbioza. Mada je slavenska pješadija nadopunjavala avarsku nesalomivu konjicu, ipak su Avari držali vlast u svojim rukama.
U toj čudnovatoj konstelaciji Slaveni su imali pravo na ratni plijen, smjeli su posjedovati imanja, obavljati zanatske poslove i držati oružje. Pokoreni narodi i dovedeno roblje bili su bespravni stalež. Nisu imali prava na takve privilegije. Morali su raditi u poljoprivredi i u zanatstvu. Na taj način prihvatali su slavenski govor koji je vremenom postao jedinstven.
Za pristalice realne historije više nije ni upitno postojanje ogromnog Avarskog kaganata na istočnoj polovini europskog kontinenta. Arheolozi su otkrili mnoštvo dokaza o toj i takvoj državi. Osim toga, ukazuje se na autentične izvore koje nude srednjovjekovne kronike kao što su franačke, bizantske, langobardske i druge.
Slobodni istraživač povijesti Hamza Hamzabegović u potpunosti je prihvatio nauku Waltera Pohla i skup činjenica o avarskoj državi. Na ovo znanje on nadograđuje svoje istraživačke spoznaje, te u izvjesnoj mjeri nijansira Walter Pohla.
Kad su Avari po narudžbi Bizantinaca došli na sjeverozapadni prostor Crnog mora, pokorili su Antikoje, kako su Grci nazivali Bio je to za ondašnje prilike nezamislivo veliki gentilni narod. Bilo ih je kao mrava,pa su ih Avari nazivali Mravima. Na njihovim prostorima Avari su zasnovali svoju avarsku državu.
U tim povijesnim previranjima na tom podneblju Europe, Avari ulaze u savez s ratobornim i pljačkaškim Slavenima, u takozvanu simbiozu. Ovaj čudni savez postaje dominantan i nadjačava svoje susjede, naročito dok je na čelu Avarskog kaganata bio kagan Bajan.
Već je bizantski kroničar Prokop iz Cezareje jasno dokazao da su Slaveni i Antikoji (Anti) isti narod, to jest istog su porijekla. Ovo je važan putokaz kroz džunglu historijskih podataka i implicira se u historiografiju o Slavenima.
Avarska konjica i slavenska pješadija, sila kojoj niko nije mogao stati na put u ondašnjoj Europi, osvajala je velika prostranstva. Za popunjavanje i naseljavanje zadobivenog prostora deportirani su Mravi, dakle Antikoji ili Anti. Slaveni su bili ti koji su ih deportirali na mjesta koja odrede avarski vlastodršci.
Slaveni su govorili antski. Avari su priznavali samo Slavene kao neku vrstu saveznika. Anti su bili pokoren narod i nisu imali nikakva prava. Sve što je bilo antskog porijekla, slavizirano je u okviru avarske simbioze. Pokoreni domicilni narodi i dovedeno roblje prilagođavali su se tome. Ovo bi bilo Hamzabegovićevoargumentirano objašnjenje fenomena slavizacije istočne Europe.
Tako je dolazilo i do te famozne asimilacije različitih narodnih skupina u jednu globalnu masu, također u okviru ove avarske simbioze. Bilo bi ovo plauzibilno objašnjenje o tome zašto Slaveni imaju tako različita genetska porijekla.
Ovim se jasno revidira klasična teorija o doseljavanju Slavena u istočnu Europu – dakle slavizacija umjesto seobe.
Avari u biti nisu ni bili baš zli gospodari. Avar je mogao biti samo onaj ko je rođen kao Avar. Imali su svoju vjeru – tengrizam – a ostali su mogli vjerovati u šta god hoće: u boga groma, u boga bogatstva ili u drvo bukvu. Zbog vjere nisu terorizirali nikoga.
Dotle su oni iz bespravnog staleža mogli ulaziti u stalež slavenske pješadije i sticati pravo na dio ratnog plijena, posjedovati poljoprivredna imanja i stoku. To je također ubrzavalo slavizaciju istočne Europe.
Time se objašnjava da Slaveni nisu bili jedne vjeroispovijedi niti su jedinstvenog genetskog porijekla. U biti, sve što se deklarira kao slavensko u srednjem vijeku proizilazi da je bilo antsko. A prije svega, antski govor postao je jedinstven slavenski, kojim su se mogli sporazumijevati i oni na Dravi u Alpama, i oni na Strumi u grčkom prostoru, i oni na Neretvi u Dalmaciji, i oni u Saviji, i oni na Labi, Odri, Visli ili Dnjestru.
Hamzabegovićeva teorija je jasna: simbioza Avara i Slavena, slavizacija putem deportacije Anta, asimilacija pokorenog stanovništva i dovedenog roblja u globalnu masu Slavena.
Zato se historija Slavena ne može razumjeti izvan šireg konteksta slavensko- avarskog pitanja. Dakle, ipak je magična snaga te njihove misteriozne simbioze još uvijek teško dokučiva.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.