Bijeli kamen, usprkos vremenu, kišama, snjegovima i ljudskim nevoljama koje su protutnjale ovim krajem, još uvijek stoji uspravno i dostojanstveno.
Stari mještani Vogošće govore da se nekada nalazio u sklopu Muslimanskog mezarja koje je porušeno prilikom izgradnje putne komunikacije kojom je Sarajevo povezano sa Tuzlom, kao i pruge Zenica–Sarajevo. Drugi, opet, tvrde da je mezarje nestalo iz sasvim drugih razloga – zbog nastojanja da se zaštiti „etnički identitet“ sela Krivoglavci, u kojem su živjeli građani srpske nacionalnosti.
Šta je od svega toga istina, danas je teško sa sigurnošću utvrditi. Ostala je samo priča. I jedan nišan.
A možda upravo taj nišan, koji je preživio sve ono što je nestalo oko njega, najbolje svjedoči da postoje stvari koje ni vrijeme, ni ljudska samovolja, ni ratovi ne mogu sasvim izbrisati.
Jer iza ovog bijelog kamena, prema porodičnoj legendi koja se generacijama prenosila u Krivoglavcima, krije se priča o jednom hodži i jednom čovjeku kojem je dobročinstvom promijenio život.
Legenda govori o neobičnoj sudbini porodice pra, pra dede Rajka Koprivice iz Krivoglavaca. U njegovoj porodici tek rođena djeca teško su uspijevala preživjeti. Radost zbog rođenja djeteta vrlo brzo bi se pretvarala u strah, a potom u tugu.
Tražeći lijek za nevolju koja ga je pratila, Koprivica je „obijao“ pragove zdravstvenih ustanova, travara i raznih nadri ljekara. Pokušavao je sve što je čuo da bi moglo pomoći.
Međutim, pomoći nije bilo.
Čovjek, kada mu se zatvore sva vrata, počne gubiti i nadu.
Tako je i Koprivica, prema priči, u jednom trenutku pomišljao da sebi prekrati život. Nije više vidio izlaz iz nevolje koja ga je godinama pratila.
A onda se dogodio susret koji je promijenio njegov život.
Jedne noći, u „Semizovom hanu“ u Semizovcu, naselju na ušću rijeke Ljubine u Bosnu, upoznao je hodžu koji je tu zanoćio sa karavanom koja je iz Visokog prevozila robu prema Sarajevu.
Bio je to, čini se, jedan od onih susreta za koje čovjek tek mnogo godina kasnije shvati koliko su bili važni.
Koprivica mu je ispričao svoju muku. Hodža ga je saslušao, bez velikih riječi i bez obećanja koja se daju olako. Načinio mu je zapis i podario molitve, uvjeravajući ga da će nevolja proći.
Ali ono što je posebno važno u ovoj priči jeste činjenica da hodža za svoje dobročinstvo nije tražio ništa.
-Ne treba mi nikakva naknada za ovo što činim, rekao je Koprivici. Siguran sam da ćeš u dogledno vrijeme proširiti svoju porodicu i da ćeš na koljenu držati svog sina.
Koprivica, naviknut od raznih ljudi kojima se obraćao, koji su mu tražili novac i nagrade, nije mnogo vjerovao tim riječima. Možda mu je u tom trenutku bilo teško povjerovati da neko može učiniti dobro djelo, a da za njega ne traži nikakvu materijalnu korist.
Upravo zato je pomislio da bi hodžu ipak trebalo nagraditi.
A hodža mu tada, prema legendi, izgovori riječi koje će nadživjeti njega, Koprivicu i čitave generacije koje će doći poslije njih:
-Dobro. Ako već hoćeš da me nagradiš, onda to učini tako što ćeš mene, kada preselim na Ahiret, ukopati na imanju pored kuće u kojoj budeš odgajao svog sina.
Koprivica obeća da će tako biti.
I tu počinje drugi dio ove neobične priče, priče o obećanju koje nije zaboravljeno.
Godinu dana nakon susreta u „Semizovom hanu“ u porodici Koprivica rodio se prvi sin. Nedugo potom stigao je i drugi.
Radosti nije bilo kraja.
Ono što je izgledalo gotovo nemoguće postalo je stvarnost.
Čovjek koji je izgubio nadu ponovo je dobio razlog da vjeruje u život.
Možda je upravo tada shvatio pravu vrijednost onoga što mu je hodža učinio. Nije mu samo dao zapis i molitvu. Dao mu je ono što mu je bilo najpotrebnije – nadu.
A nada, kada čovjeku dođe u trenutku kada misli da je više nema, često vrijedi više od svega materijalnog što mu neko može ponuditi.
Kada je hodža preselio na Ahiret, Koprivica nije zaboravio svoje obećanje.
Uz Islamske običaje, ukopao ga je na svom imanju, pored kuće u kojoj je odgajao svoje sinove.
Svom dobročinitelju podigao je, za ono vrijeme, velelepne nišane.
Ali nije se tu zaustavio.
Čovjek kojem je jednom bilo potrebno tuđe dobročinstvo sada je i sam postao čuvar tuđeg dobra. Iz zahvalnosti prema hodži nije branio ni drugim muhadžerima, muslimanima, da se ukopavaju u blizini njegovog mezara.
Tako je oko hodžinog mezara vremenom nastalo pravo mezarje.
Godine su prolazile.
Generacije su se smjenjivale.
Mijenjale su se države, vlasti i granice.
Mijenjali su se putevi i ljudi.
A onda je nestalo i mezarje.
Prema jednoj priči, porušeno je zbog izgradnje puta i pruge. Prema drugoj, zbog nastojanja da se sačuva „etnički identitet“ Krivoglavaca. Kako god bilo, mezarje je preko noći bukvalno nestalo.
Kuda su odneseni posmrtni ostatci ukopanih i njihovi nišani, niko nezna.
Ali jedan mezar nije nestao.
Koprivica nije dao mezar svog spasitelja.
Nišan je ostao.
Ostao je i onda kada su oko njega nestajali drugi nišani.
Ostao je na zemlji koja je mijenjala svoje gospodare.
Ostao je kroz decenije mira, ali i kroz najteže godine koje su tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992,-1995. godine, zadesile Bosnu i Hercegovinu.
Preživio je agresiju na našu zemlju.
U minulom ratu, ironijom sudbine, jedan od potomaka pra, pra dede Rajko Koprivica, kao predsjednik Izvršnog odbora Srpske opštine Vogošća, imao je značajnu političku ulogu u ovom kraju.
Ali, kako priča pamti, nije dirao u nišan i mezar starog hodže.
Možda je u tome i najveća snaga ove priče.
Jer dobro djelo, kada je jednom učinjeno, više ne pripada samo onome ko ga je učinio.
Ono postaje dio života onoga kome je učinjeno, a potom i dio života njegovih potomaka.
Poslijeratno vrijeme donijelo je na ovaj prostor novi život.
Livada je dobila druge vlasnike, ali bijeli nišan starog hodže i dalje je ostao na istom mjestu.
Danas ga čuva porodica Bektić iz Srebrenice.
Oko mezara je okresano šiblje, trava se kosi, prostor je ograđen. Neko ko nije ni poznavao čovjeka koji tu počiva odlučio je da ga čuva.
I tako se krug ponovo zatvara.
Nekada je jedan hodža pomogao čovjeku kojeg nije poznavao dovoljno da bi od njega tražio bilo šta zauzvrat.
Taj čovjek mu je zauzvrat dao obećanje.
Obećanje je čuvao on, pa njegovi potomci, a danas mezar čuvaju neki drugi ljudi.
Dobro se, izgleda, prenosi s čovjeka na čovjeka.
I ne pita za vjeru, naciju, porijeklo ili vrijeme.
Teško je od „Vogošćanske petlje“ prema Semizovcu proći putem, a ne primijetiti bijeli nišan koji kao da svakom prolazniku poručuje:
„Sretan put.“
Možda je baš ta poruka najbolji završetak ove priče.
Jer ne znamo ime hodže.
Ne znamo tačno kada je živio.
Ne znamo ni koliko je ljudi nekada počivalo oko njegovog mezara.
Ali znamo ono najvažnije – učinio je dobro djelo čovjeku koji je izgubio nadu.
Nije tražio novac.
Nije tražio slavu.
Nije tražio da mu se podigne spomenik.
Tražio je samo da, kada dođe njegovo vrijeme, bude ukopan na zemlji čovjeka kojem je pomogao.
I to obećanje je ispunjeno.
Čak i onda kada je mezarje nestalo, njegov mezar nije zaboravljen.
Čak i onda kada su prolazile generacije, neko je čuvao njegov nišan.
Čak i onda kada su ratovi dijelili ljude, ovaj mezar je ostajao nijemi dokaz da među ljudima uvijek postoje i one veze koje su jače od svih podjela.
Možda zato ovaj nišan i danas stoji na istoj livadi.
Ne kao znak podjele, nego kao znak ljudskosti.
Ne govori o tome ko je bio Srbin, a ko Musliman.
Ne govori o tome ko je kome pripadao.
On govori o jednom čovjeku koji je pomogao drugom čovjeku kada mu je bilo najteže.
O čovjeku koji je dobročinstvo učinio bez naknade.
O drugom čovjeku koji nije zaboravio obećanje.
I o generacijama koje su, svaka na svoj način, nastavile čuvati uspomenu na jedno dobro djelo.
Zato ovaj nišan nije samo kamen.
On je priča.
On je zavjet.
On je sjećanje.
I možda najvažnija poruka koju nam ostavlja jeste ona jednostavna, ali velika istina:
Dobro djelo ne završava onoga dana kada je učinjeno. Ono nastavlja živjeti u ljudima kojima je promijenilo život.
A ponekad nadživi i čitave generacije.
I to je život.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.