Čitajući njene stihove stiče se neodoljiv osjećaj kako su pjesme napisali upravo oni, oni koji ih čitaju. Samo takvu spoznaju poželjeli bi mnogi autori u najozbiljnijoj samosvjesnosti kako objavljena knjiga ne pripada više samo autoru već i onima za koje je napisana.
–Poezija je uvijek bila moja ljubav, kaže Saida Škapur. Ljubav od koje je teško pobjeći. Moje srce, jednostavno, kazuje stihove. Napišem ono što mislim i osjećam. Djecu sam učila da čitaju i pišu tako da su i oni, isto kao i ja, zavoljeli pisanu riječ. Moja kćerka Rahmana je autor sedam knjiga i jednostano se od mene očekivalo da po onoj narodnoj „nikad nije kasno“ krenem njenim stopama. Na neki način ostvarilasam svoje snove vezane za to da dio sebe, dio svoje intime pretvorim u lijepe stihve i poklonim ih onima koji vole uživati u lijepom štivu. Ovu knjigu posvetila sam svom, rahmetli, ocu. To je odraz ljubavi prema onom koji me odgojio i koji mio je podario sve u životu. Neću stati sa spisateljskim radom. Uskoro iz štampe izlazi i moj roman u kojem pišem o nekim starim, dobrim, vremenima, vremenima kad se krišomašikovalo. Vaspitana sam u porodici gdje su se poštovali i cijenilo običaji i adeti nas Bošnjaka. Želim da na neki način sačuvam te vrijednosti iz davnina.
Inače, Saida Škapur rođena je 1976. godine u Sarajevu. Završila je medresu, a pozivom mualime nikad se nije bavila. Bavi se pisanjem poezije i proze, te slikanjem. Udata je i majka je troje djece: kćerke i dva sina. (E.M)
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.