Nakon toga uslijedile su godine ubrzanog razvoja. Svaki razvoj krije i izazove. Važi zakon dijalektike koji se zove ” negacija negacije”. Ono prije 90-tih i nakon 1995. godine ništa nije isto. Međutim, ostala je stara svijest. Bez ikakvog plana ušli smo u promjene koje smo nazvali tranzicija. I ta tranzicija bez plana traje 30 godina. Promjene se dešavaju samo onda kada se izlazi na izbore. Tako da od 2006. godine imamo pet ciklusa tzv. promjena.
Do tada je bila obnova. Na pragu smo šestog izbornog ciklusa za koji smo se tehnološki pripremili “tuđom” voljom. Ono što karakteriše ovaj aktuelni trenutak je da smo totalno bez plana. Čak ne znamo koje nam reforme trebaju. Niti imamo plana, niti imamo reformi. Država bez plana liči na “slijepca”. Vođe su “zaslijepljene” vlašću. Niko od njih ne zna kako planski dalje. Na sceni je “opšte sljepilo”.
Prije bi se moglo reći plansko hipnotizanje biračkog tijela. Dok liberali najavljuju borbu protiv “primitivizma” konzervativci nas podsjećaju da su oni zaslužni za ovo “blagostanje”. S toga potreban je nam plan. Kako ništa ne pada sa neba tako i lažno je se nadati ” pečenim kokoškama i zlatnim kašikama”. Toga nema za radnike, seljake, penzionere i ostale. Toga sigurno nema jer ih nema u planu i reformama. Ovih nabrojanih je više u onih 2/3 ( dvije trećine ili 67%) siromašnih.
Sve iznad toga je “tanka nafaka” sa milijarderima na vrhu. S toga nikome ne treba Budžet (i). Budžet(i) je planski dokument. On je i pravni akt. On je i finansijski i upravni dokument. Zato nas ne treba čuditi zašto nema reformi. Odgovor je jednostavan.
Gdje nema plana nema reformi. Radnici, seljaci i penzioneri ujedinite se! Bauk lopovluka i siromaštva vam prijeti. Tražite odgovornu i poštenu vlast koja zna šta je plan. Bez plana i reformi nema promjena.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.