Usamljenost. Ta je riječ postala zagađena, opterećena sramom i stigmom. Znanstvenici navode da su utvrdili „epidemiju usamljenosti“, kao da je ona zarazna bolest. Bojimo se čuti tu riječ u strahu da ne pokupimo ono što označava.
Nitko ne priznaje da je usamljen jer vjeruje da bi time naveo druge na zaključak da je čudak, nevoljen i napušten. Pripadnost grupi poželjna je, čak prestižna. Izdvojenost od društva znak je životnog neuspjeha. Ako je čovjek socijalno biće, tko normalan želi biti sam?
Samo tren, zar ne postoji razlika između samoće i usamljenosti? Koristimo te riječi nasumično jer su nas naučili da označavaju isti pojam. Pojedinac koji je većinom sam, bez romantičnog partnera, obitelji, bliskih prijatelja, čak ni kolega, zacijelo se osjeća usamljeno. A onaj tko se osjeća usamljeno sigurno je fizički sam, zar ne? Zapravo, ne. Takvo je poimanje pogrešno.
Istina o usamljenosti
Usamljenost je skup bolnih osjećaja koji se javljaju kad subjektivne potrebe za povezanošću, uklopljenošću i pripadnošću nisu zadovoljene. I nije nužno povezana s okolnostima.
Možete biti okruženi ljudima, ležati pored partnera, biti na zabavi ili u uredu, a i dalje se osjećati usamljeno do srži. A možete biti fizički sami, svjetlosnim godinama udaljeni od bilo kakvog ljudskog kontakta, ali se ipak ne osjećati izolirani, nego radosno povezani sa svemirom.
Patološka usamljenost
Američki neuropsihijatar John Cacioppo (1951.-2018.) koristio je termin „patološka usamljenost“ kako bi opisao stanje kada usamljenost postane kronična, intenzivna i sputavajuća. Istraživao je neurološke mehanizme povezane s objektivnom samoćom i njenim utjecajem na mozak. Otkrio je da samoća kod osjetljivih ljudi uzrokuje patološke promjene u načinu doživljavanja društvenih interakcija.
Cacioppo je autor mnogih radova o usamljenosti, uključujući knjige poput „Loneliness: Human Nature and the Need for Social Connection“ (2008.), u kojoj detaljno objašnjava kako usamljenost postaje patološka. Prema njegovim istraživanjima, patološka je osamljenost povezana s drugim zdravstvenim problemima, uključujući povećan rizik od kardiovaskularnih bolesti, smanjenje imuniteta i povećanje rizika od smrti.
Dakle, patološki usamljena osoba trpi duboko ukorijenjen osjećaj nezadovoljstva svojim odnosima, osobito odsustvom prisnosti i dubine međuljudskih veza. Ovo stanje nije ovisno o okolnostima i ne prolazi automatski ni kad se osoba nađe okružena ljudima koje poznaje, čak ni ako je oni uvažavaju i smatraju jednom od njih.
Psihijatrija ne smatra usamljenost kao specifičan mentalni poremećaj, nego kao mogući simptom poremećaja uvrštenih u priručnike poput depresivnog i anksioznog ili PTSP-a. Međutim, moguće je pojmiti dugotrajnu i tešku usamljenost kao zasebno psihopatološko stanje.
Kod usamljenosti se osjećaj tuge prvenstveno odnosi na socijalnu nepovezanost i neuklopljenost, dok depresija uključuje širi spektar negativnih emocija. Za razliku od socijalne anksioznosti, kod usamljenosti glavni uzrok izolacije nije strah, već stvaran ili zamišljen nedostatak i nemogućnost ostvarivanja povezanosti. Usamljenost može koegzistirati s PTSP-om ili poremećajem prilagodbe, ali nije nužno ni isključivo uzrokovana traumom.
Faktori razvoja patološke usamljenosti
Patološka usamljenost može nastati pod utjecajem jednog ili više faktora iz četiriju prepoznatljivih skupina. Biološki: disfunkcija neurotransmitera poput serotonina, dopamina i oksitocina.Psihološki: nisko samopouzdanje i samopoštovanje, perfekcionizam.Razvojni: osjećaj zaostajanja u životu u usporedbi s vršnjacima, ranija iskustva odbačenosti ili nedostatak podrške tijekom ključnih faza razvoja.Situacijski: Izolacija zbog okolnosti (npr. oboljenje, starost, gubitak bliskih osoba, selidba) ili stigmatizacija zbog različitosti.
Terapijski pristupi
Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) može pomoći usamljenicima da prepoznaju i promijene negativne obrasce razmišljanja i ponašanja. Patološkom usamljeniku koji pak ima objektivnih teškoća s uspostavljanjem i održavanjem odnosa, mogu pomoći interpersonalna terapija (IPT) ili terapija usmjerena na rješenje, čiji je cilj utvrđivanje konkretnih koraka prema poboljšanju društvenih odnosa. Tu su i grupe podrške. Sudjelovanje u tim grupama može pružiti osjećaj pripadnosti i razumijevanja, čime se omogućuje usamljenicima da podijele svoja iskustva te izgrade nova prijateljstva. U slučajevima gdje je patološka usamljenost povezana s depresijom, anksioznošću ili PTSP-om, antidepresivi i anksiolitici mogu pomoći kao dio šireg terapijskog pristupa.
Važno je prakticirati i suosjećanje prema sebi. Razvijanje pozitivnog odnosa prema sebi ključno je za prevladavanje osjećaja bezvrijednosti. Sudjelovanje u volonterskim aktivnostima, hobijima ili lokalnim događanjima može povećati osjećaj povezanosti, a od tehnika su nam na raspolaganju mindfulness, autogeni trening i meditacija. One mogu pomoći u ublažavanju stresne reakcije i jačanju svijesti o „sada i ovdje“, o bivanju u trenutku, što smanjuje usredotočenost na negativne misli. Po pitanju intervencija u životni stil, pomaže promicanje fizičke aktivnosti i zdravih navika koje poboljšavaju emocionalno stanje.
Patološka usamljenost zahtijeva holistički pristup koji spaja profesionalnu podršku i aktivne korake koje pojedinac može poduzeti radi unapređenja društvenih odnosa i unutarnjeg osjećaja ispunjenosti.
I za kraj, još malo o razlici samoće i usamljenosti
Pogrešno je promatrati usamljenost isključivo kroz prizmu samoće jer među njima ne postoji znak jednakosti.
Objektivna samoća često uzrokuje osjećaj usamljenosti, ali ne svakome i ne uvijek. Mnogi se ljudi namjerno osamljuju jer im takva situacija donosi spokoj i budi kreativnost.
Osjećaj usamljenosti nije nužno posljedica objektivne samoće, nego može zahvatiti i onoga tko ima društvo, uključujući onog tko je prihvaćen i voljen.